
"Čujemo/Vidimo se obavezno!" je uobičajna metoda za završetak dosadnog, napornog razgovora u srpskom jeziku. Koristi se u situacijama kada (najčešće sasvim slučajno - u gradskom prevozu, u samoposluzi) nabasate na nekoga ko vam je nekad davno bio poznanik, poludrugar ili ste ga vidjeli ukupno 3 puta u životu. Moguće je da je pukušavao da vas muva ako ste različitog pola. Prednost ove metode je ta što se dosadan razgovor prekida velikom lakoćom , a pri tome zadržavate prijateljski i nasmijan stav.
Osoba A (dosadna strašno): Hej, Dačo brate, pa đe si ti, nijesam te vidio 100 godina!
Osoba B (ja, neopisivo zanimljiv): (neprijatna tišina dok pokušavam da se sjetim imena osobe A) - O pa đe si, šta se radi! (lažni osmjeh prijateljstva)
Osoba A: Ma ništa, znaš kako ide, malo se gura fakultet, malo se izlazi, ništa posebno. Kako si ti, kako su tvoji?
Osoba B: Dobro su svi, ja sam dobro, smaram se uglavnom, evo baš krenuo do drugara da gledam neki fudbal. Reci mi jesi tu? Jesi još uvijek na onom broju?
Osoba A: Jesam, jesam, 06....
Osoba B: E super, ajde baš da se čujemo i da popijemo neko pivo i da se ispričamo! (lazni drugarski osmjeh na 120%)
Osoba A: Važi brate!
Osoba B: Ajde, čujemo se i gledamo obavezno!
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Dobra.