Dabog da imao pa nemao

Imam u okolini ljude sa tim tipom prelaska u realni svet. Zanimljivo, ali oni tvrde da nije do njih. Drugi su im krivi.

Ne zauzimam ni jednu stranu, nego po svome mišljenju, smatram da kvaliteta života rapidno opada nakon djetinjstva i da djetinjstvo te stvarni život nema dodirnih točaka.

Djetinjstvo je fantazija koja te ne priprema za odrasli život. Po meni, djetinjstvo treba biti puno strože kako bi tranzicija na odrasli život bila jednostavnija i efikasnija. Isto kao što, primjerice, nogometaši na treningu simuliraju što je više moguće, situacije s utakmice (to se zove taktička periodizacija).

Vrtić te ne priprema za osnovnu školu, osnovna škola za srednju školu, srednja škola za fakultet, fakultet za odrasli život, obiteljski dom nije tranzicija za tvoju vlastitu obitelj, odgajanje djece počinje bez da imaš ikakve kvalifikacija za podizanje djece.

Ne postoji obrazovanje za emocije osim institucionalnog i društvenog prekora; sve se temelji na self help knjigama koje su većinom teoretske bez ikakvih mogućih prijedloga za djelovanje. Ne postoji relevantna literatura, ali ni praksa za većinu situacija. Sve se svodi na tvome intutivnom osjećaju što nije održivo ni preporučljivo. Ako trebaš školovati razum 15-ak ili 20-ak godina, treba se utrošiti i dio vremena za emocionalni razvoj.

Ne smije cjelokupno obrazovanje biti temeljeno na prilagođavanju budućem poslodavcu jer je onda riječ o manipulaciji.

Većina nas, s regularnim poslovima, smo eksploatirani, odnosno robovi smo cijeli svoj radni vijek. Promatramo smo ekonomskim kriterijima koji uključuje našu učinkovitost, to jest, produktivnost. Zauzvrat, isplaćuje nam se plaća s kojom se većina nas krpa, iz dana u dan. Bez kartica i obročnog plaćanja, naš život ne bi bio moguć. Danas je situacija toliko grozna da većina ne mogi ni podignuti kredit za stan, a oni koji ga podignu su toliko poslušni na poslu iz razloga jer ne mogu priuštiti ne otplaćivati stan u kojem većinom samo prespavaju. Američki san na balkanski način. Oni barem podižu hipoteke na svoj stan ili kuću, mi ni to ne možemo.

Forsiraju se osjećaji i prava djeteta, koja kada postaneš punoljetan, budu grubo kršena. Prava djeteta, a prava odraslih? Samo na papiru.

Pretjerana osjećajnost u svijetu koji je generalno okrutan nije baza za savladavanje životnih obveza.

Još smo se sa zajedništva okrenuli ekstremnom individualizmu utemeljenom na ekstremnom kapitalizmu, neoliberalizmu. Otuđenje u kojem ne postoje prijatelji, već eventualno drugovi (netko s kime se družiš zbog zabave i ništa više). Koliko od "vaših prijatelja" bi vas posjetilo u bolnici da završite? Koliko bi Vas pustilo da prespavate u njihovoj kući, makar na nekoliko dana dok ne smislite plan kako dalje?

Pesimisticki nekako, ali to je za sve osim ako nisi dio onih 1% tako da sto ne mozes promijeniti, ne dozvoljavaj da ti jebe psihu.

Munzem konzu, nažalost, pesimizam je dosta bliži realizmu nego optimizam. Ne znači da ne trebaš pokušavati. Za vrijeme korone, bez obzira kojoj strani pripadao, ljudi su pokazali svoje pravo lice i dosta je ljudi prekrižilo svoje "dobre prijatelje".

Uostalom, pesimizam i optimizam su samo psihološke kategorije; ne znači da je zato argumentacija bolja ili lošija.

Obrazovanje za emocije postoji. Itekako postoji ali se baš ne naziva obrazovanjem. Više kao rast i razvoj sa elementima domaćeg porodičnog vaspitanja. I mrvicom nasleđa. Detinjstvo priprema za život: ako se ispostavi da je traumatično onda je to vrlo specifičan i neugodan vid pripreme. A ako je porodica harmonična i topla, to su onda visinske pripreme za odrastanje jer ni roditelji, ni dedovi nisu jeli kiselo grožđe.

Tu i tamo se na dalje slažem ili ne slažem. Al' svejedno...

Obrazovanje je ovisno o obitelji kao varijabli. To ne može biti temelj za ljude. Nasljeđe uključuje determinizam, odnosno govorimo o nekoj predodređenosti uzrokovanoj genima. To isto nije temelj. Temelj mora biti institucionalan, savladan jer svakodnevni ljudi koji se koriste prirodnim jezikom olako shvaćaju kompleksne pojave i daju savjete koji nisu adekvatni ili nisu uopće savjeti.

Isto kao što govorimo o čitalačkoj pismenosti, pismenosti pisanja, digitalnoj pismenosti, informacijskoj pismenosti... morali bi postojati uvjeti za stjecanje emocionalne pismenosti.