
Svetinja. Mrtav je čovek onaj kome je dete u njemu utihnulo. Ne zna za šalu, smeh.. Zna da radi refleksno već, zgrće pare, naruči hranu i to je to. Nije to loš čovek, samo prazan. Nikada neće sesti da pogleda crtani iako ima već krš godina, prihvatiti šalu na svoj račun, igrati fudbal sa klincima i zajebavati ih, biti razdragan jer je dobio čokoladicu, neće se debilisati po kući ne bi li samo zasmejao nekoga ili reći dobar dan nepoznatoj baki i dedi na ulici, jer je tako učen kad je bio to dete. Sigurno neće.
Srećom, dete u meni je neuništivo, i često ga pustim da me vodi. Tako je savršeno u toj svojoj nesavršenosti.
A u vama?
Ono sto cuci u cosku nase licnosti cekajuci pogodnu priliku da izadje i dopusti nam na kratko ponovo uzivamo u sitnicama koje zivot pruza.
Za mene je ta prilika luna park.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.