
pakao za šećerne bolesnike
dome, slatki dome...
Kuća od cigle za koju te ne veže njena materijalna vrednost, nego detinjstvo, uspomene i dragi ljudi.
Mjesto na kojem najkvalitetnije sereš i spavaš k'o zaklan.
Topla soba i miris kuvanog jela iz kuhinje. Jelka okićena za praznike. Stara izlizana sofa, ali udobna, najudobnija. Stari ćale, džangizav, ali jebiga tvoj je. Sestrin zagrljaj, majčin poljubac u obraz. Ikona i kandilo na zidu. Spolja se čuje lavež dvorišnog džukca, hladno je ali malopre si mu odneo par koščica da se zanima, a ima i svoju kućicu i ćebe da legne na njega. Baka stara, pune joj ruke drva, loži šporet polako. Oseća se smola i žar. Na stočiću staro heklanje, na fotelji ćilim, na TV-u Bolji život. Krenuo si negde, zastao si, shvatio si, suza ti je pošla iz oka al nisi dao niko da vidi. To je moj dom. Moja kuća. Moji. Hvala ti Bože.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.