
Zajeban tip. Obično muškarac koji je pun kiča i šunda, a misli da je frajer. Završio solidan faks, ali ne zna ime glavnog grada države u kojoj živi. Živi obično na selu, ali radi negde u obližnjem gradu. Na poslovne sastanke dolazi sa masnom kosom i neurednim brkovima (ukoliko ih ima), sakoom drečavo svetlih boja: narandžasta, svetlo-zelena, roza i slično. U obzir dolaze i karirani sakoi istih boja. Košulja mu je uglavnom bela, na nekoliko mesta isflekana od ručka, dok se ispod pazuha naziru kolutovi znoja, a ocrtava se i bela veš majica. Pantalone su mu kraće za dva do tri broja, pa mu se vide i bele sportske čarapice, maksimalno podignute, dok su mu na nogama najčešće crne ili braon cipele, do pola kaljave. Voli i da češka genitalije na radom mestu, jer se, naravno, retko kad i kupa. Nikome ne persira, mlađe muškarce obično naziva: sine, klinac, mali i slično, dok mlađe devojke naziva: dušo, srce, pile i tako dalje. Kuću ne napušta bez čačkalice u ustima i istu nije u stanju da izvadi ceo dan, jer misli da je to gospodski. Dok priča pljuje, dovoljno da vam zatreba kišobran. Ne poznaje sedmopadežni, kao ni četvoroakcentni sistem, jer to nije bitno. U dve reči, teški ljakse.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.