Prijava

Kada su se probudili, vatra se potpuno ugasila, ali čim raspretaše pepeo, pronađoše nekoliko žiški, pa je ponovo zapališe. Dečak izađe iz kolibe sa porcijama da zahvati snega, ne bi li se raskravili vrućom vodom i zavarali stomake koji su ih pekli od gladi.
Obradova ga starac koji u džepu od bluze pronađe dva parčenceta soli, ko zna kada odvaljena od krušca.
– Imamo sreće sinko – kiselo se osmehnu – samo, ne znam da li njima da posolimo vodu, ili je bolje da i’ lizućemo. Šta misliš?
– Da lizućemo.
– Nek’ ti bude.

Mrzi me da čitam, može u najkraćim crtama?

Zaglavili dečak i nekakav deda u povlačenju preko Albanije, izgubili vojnu kolonu, upali u mećavu, pa naleteli na čobansku kolibu, ogrejali se i odspavali, i onda nastavili, nadajući se da će naleteti na neku pećinu u kojoj spava medved, pa da ga ubiju i pojedu, jer behu veoma gladni.

Prvo meda, kad su naleteli na njega, posle Šiptari, kad su ih uhvatili.

Posle su gladni Šiptari hteli da ih pojedu, jer je i njima bila frka, utom ugledaju neko konjče, koje je, zalutalo iz srpske komordžijske jedinice, bespomoćno rzalo i strigalo ušima, gledajući ove dobre ljude u nadi da će mu možda dati šargarepu, ili bar kocku šećera,i odvesti do najbliže štale, otimariti, dati zobi i pokriti konjskim ćebetom. Avaj. Šiptari izgubiše interesovanje za starca i dečaka, pa polako opkoliše konjče, koje ništa nije slutilo. Ubrzo, preko snežne beline prolomio se užasnuto konjsko vrištanje, koje je polako zamiralo među gudurama, dok jedini preostali zvuk koji se čuo nije postalo mljackanje desetak parova šiptarskih gladnih čeljusti, sa kojih se sveža krv konjčeta cedila na mekan i paperjast, tek navejao sneg, a krv je bila boja njihove zastave, gustocrvena. Deda i dečak uvatiše džadu što pre su mogli.

Najzad, teturajući kroz sneg, nađoše jedinicu. Promrzli i odrpani vojnici bili su okupljeni oko vatrice. Dečak i starac nisu mogli da veruju: osećao se prijatan miris mesa, mada su poslednjeg konja pojeli još na Fljameštiju, kad je stigla naredba da se uništava artiljerija, koja nije mogla da se transportuje sa čuke na čuku – tegleće životinje više im nisu bile od koristi. Ali bilo je nečega u mirisu mesa što ih je sve više zbunjivalo kako su se približavali. Tokom godine vojničkog života navikli na meso sa vatre, znali su da razlikuju: svinjetinu, ovčetinu, govedinu, piletinu, kozje pečenje... Ovo ne beše ništa od onog što su znali. Ipak, glad im nije dopustila suvišna pitanja. Proguraše se do kuvara i ugrabiše poslednji polupečeni deo rebara. I dok su halapljivo čerupali još crveno tkivo sa kostiju, deda upita:
- A je li, rođeni, kakvo je ovo meso? Da niste konjče neko našli smrznuto, ili trampili s Arnautima kakvo jagnje? Ja sam gladan, pa možda zato ovo meso ne prepoznajem...
- Ćata Mićilije - odvrati u pauzi između zalogaja mitraljezac Tanasko. Ubiše ga jutros Arnauti. Pa da se ne baci...
Dečak stade da povraća krupne,nesažvakane komade...

Ulizabonje me uraczakucnje.

А што и би те и болео кад можеш да напишеш само да те боли.

Sranje malo ovako kad samo nas dvojica jedemo govna ovde.

A jebi ga. Evo ja neću više dok se ne priključi i treći koji nema ništa pametnije u životu da radi.

Истинита прича, из моје породице, је да је мој стриц - прадеда погинуо на Кајмакчалану, а кобила, на којој је отишао у бој, је враћена кући. Мало је рећи да је умрла природном смрћу, уживала је поштовање укућана, и свих из села, као успомена на дедино херојство. И више се о њој причало, и прича, него о оном са ким је отишла! :)

А лепа прича, то коњче су убили па да се не баци. Надам се да ми нису онда прадеду појели они тамо! :)

Aj da pišem roman u nastavcima svaki dan, kad niko drugi neće da lupa gluposti :)

Dečak stade da povraća krupne, nesažvakane komade...

– De, de, šta si se sad utronjao – podrugnu mu se kopljanik Gojimir, pa mu spusti grubo ruku glavu i rastrese mu kosu, u kojoj su se i vaši već zaledile. – Prvi put da okusiš mesa bližnjega svoga, a? Pričao i nama neki kaluđer kako se to ne valja, valjda Gavrentije, kako li se zvao, ono kad smo otoič ispred romejskih četa u Staru planinu begali… Da ti kažem tajnu, mali… Od črnorisca slađeg mesa nisam okusio…

– Ostavi dete na miru, Gojimire, jer hoću te, Boga mi i svetog Georgija, ovom sekirom raskoliti, ako i verižnjak imaš!!! – dreknu satnik Horelja. – Nije ti dosta muke naše, već i dete da truješ… O, Gospode… – I okrenu se dečaku: – Ne činimo mi to što volimo, ama moramo, za petama nam Kumani pogani, u selima dole kuga, već tri dana ne znamo kuda bismo udarili, a nekmoli šta jeli bismo. Pa u početku teško jest, no onda Boga za oprost zamoliš, i jedi, ko te pita… Evo, malo sam bele džigerice sačuvao, kao da sam znao… Na ti…

Dugo u noć satnija je, zasićena i zadovoljna bar na nekoliko časova, naginjala tulumine s vinom i Bogu se molila za pokoj duše druga pojedenoga, a onda i kocke baciše, padoše opklade, neko sviralu izvadi, a neko drugi zapeva, otegnuto, tužno, kako samo sebar znade…

Dečak i starac nađoše zaklon među nekakvim stenama, gde nije bilo navejalo, i jedan uz drugog sklupčani čekahu zoru. Dečak u bunilu, nije znao da je li budan ili mu sam đavo, zmija nečastiva, poslao iskušenje u vidu ovakvog sna užasnoga. Privijao se uz starca i u jednoj ruci stezao nožić s drškom od roga jelenskog, a u drugoj krstić što mu je otac Makarije darovao baš pre nego što Kumani upadoše…

Jebi ga, krenuo sam od sredine. Trebalo je da počnem kako neosajberosmanlijski napadački brodovi 3023. sa tamne strane Polumeseca na prepad ulaze u atmosferu iznad Srbije i dezintegrišu grad za gradom, a srpska nejač i desetkovana vojska pokušava da se dokopa kapija za teleportaciju na albanskoj obali, da bi se transportovali na Sirijus i odatle na kvarno hipersvemirskim skokom izveli odlučan udarac na njihovu glavnu bazu u orbiti oko Zemlje, uz pomoć saveznika i Marsovaca.

Писала бих, али за сада имам само наслов "Како су ми појели прадеду".
Мислим да обећава, али лења сам, лакше ми да читам... Само извол'те, дакле, на Сиријусу су тренутно! :)

Ma kakvi, do Sirijusa još ima da savladaju mutiranu bugarsku zombi epidemiju u Skadru i napad ihtiosaurusa iz Drača.