ChatGPT DeepSeek i ostali AI modeli
Rekli o sajtu
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
The songs are presented in a loose, unranked order to celebrate their collective genius.
---
### The 50 Greatest Non-English Songs of All Time
1. Édith Piaf – "La Vie en Rose" (French, France, 1947)
The quintessential French chanson. Piaf's trembling, passionate voice captures a feeling of universal hope and love that needs no translation.
2. Stan Getz & João Gilberto – "Garota de Ipanema" (Portuguese, Brazil, 1964)
The song that took bossa nova global. Its breezy, melancholic melody is the sound of a beautiful, fleeting moment, recognized the world over.
3. Kyu Sakamoto – "Ue o Muite Arukō" / "Sukiyaki" (Japanese, Japan, 1961)
A song of lonely resilience disguised as a cheerful whistle-along tune. It remains the only Japanese song to top the U.S. Billboard Hot 100.
4. Jacques Brel – "Ne me quitte pas" (French, Belgium, 1959)
A harrowing, theatrical plea from a broken-hearted lover. Brel’s raw, devastating performance has been emulated by countless artists but never surpassed.
5. Domenico Modugno – "Nel blu dipinto di blu" / "Volare" (Italian, Italy, 1958)
The pure, unadulterated joy of this song made it a global phenomenon. It’s a soaring ode to freedom and happiness that is instantly infectious.
6. Buena Vista Social Club – "Chan Chan" (Spanish, Cuba, 1997)
The signature track from the album that sparked a worldwide Cuban music revival. Its gentle rhythm and nostalgic storytelling feel like a warm evening in Havana.
7. Nena – "99 Luftballons" (German, Germany, 1983)
A Cold War anthem wrapped in an irresistible German New Wave package. The story of balloons mistaken for an act of war is a poignant and catchy anti-war statement.
8. Elis Regina & Tom Jobim – "Águas de Março" (Portuguese, Brazil, 1974)
Often cited as the greatest Brazilian song ever written. It’s a cascading, poetic list of everyday things that brilliantly captures the forward momentum of life itself.
9. Kraftwerk – "Das Model" (German, Germany, 1978)
The blueprint for electronic pop music. Its sleek, robotic rhythm and deadpan delivery were light-years ahead of their time and influenced generations of musicians.
10. Miriam Makeba – "Pata Pata" (Xhosa, South Africa, 1967)
A joyful, upbeat dance tune by "Mama Africa." It became a global hit, bringing the sounds and language of South Africa's townships to the world.
11. Carlos Gardel – "Por una Cabeza" (Spanish, Argentina, 1935)
The most famous tango ever composed. Its dramatic, sweeping melody speaks of high-stakes passion and has become cinematic shorthand for romance and intensity.
12. Umm Kulthum – "Enta Omri" (Arabic, Egypt, 1964)
A monumental piece of music from the "Star of the East." This epic love song, often lasting over an hour in live performance, is a cornerstone of Arabic culture.
13. A.R. Rahman, Sukhwinder Singh, Sapna Awasthi – "Chaiyya Chaiyya" (Hindi, India, 1998)
A thunderous, ecstatic Bollywood masterpiece. Filmed on top of a moving train, its energy and Sufi-inspired lyrics are utterly captivating.
14. Ritchie Valens – "La Bamba" (Spanish, USA, 1958)
A Mexican folk song transformed into a rock and roll standard. Its raw energy proved that a song in Spanish could conquer the American pop charts.
15. Serge Gainsbourg & Jane Birkin – "Je t'aime... moi non plus" (French, France, 1969)
Scandalous, sultry, and iconic. This whispered duet, punctuated by Birkin's suggestive sighs, was banned by the Vatican and the BBC, securing its legendary status.
16. Fela Kuti – "Zombie" (Nigerian Pidgin, Nigeria, 1976)
The definition of Afrobeat. A searing, 12-minute political critique of the Nigerian military, driven by a hypnotic groove and blistering saxophone solos.
17. Luis Fonsi & Daddy Yankee – "Despacito" (Spanish, Puerto Rico, 2017)
The song that shattered streaming records and redefined the global music landscape. Its reggaeton-pop fusion proved that a non-English song could dominate the world in the 21st century.
18. Mariya Takeuchi – "Plastic Love" (Japanese, Japan, 1984)
A shimmering slice of Japanese City Pop that found new life and international fame decades later via the internet. A timeless anthem of lonely nights in the metropolis.
19. Soda Stereo – "De Música Ligera" (Spanish, Argentina, 1990)
The ultimate Latin American rock anthem. Its simple yet powerful four-chord riff and cathartic chorus are sung at stadiums from Mexico to Patagonia.
20. Sigur Rós – "Hoppípolla" (Icelandic / Hopelandic, Iceland, 2005)
A song of pure, unadulterated cinematic bliss. Its soaring strings and triumphant crescendo evoke a sense of wonder and optimism that is universally understood.
21. Amália Rodrigues – "Coimbra" / "April in Portugal" (Portuguese, Portugal, 1947)
The Queen of Fado’s most famous song. It beautifully captures the saudade—a deep, melancholic longing—that defines this uniquely Portuguese genre.
22. PSY – "Gangnam Style" (Korean, South Korea, 2012)
More than a novelty hit, it was a cultural tsunami. The first YouTube video to reach a billion views, it introduced the world to the global power of K-Pop.
23. Youssou N'Dour – "7 Seconds" (English, French, Wolof, Senegal/Sweden, 1994)
A beautiful duet with Neneh Cherry about overcoming prejudice. N'Dour's soaring Wolof vocals provide the song's unforgettable emotional core.
24. Andrea Bocelli – "Con te partirò" (Italian, Italy, 1995)
A modern classical crossover smash that brought operatic grandeur to the pop charts. A powerful song of farewell and hope.
25. Khaled – "Didi" (Arabic, Algeria, 1992)
A massive hit for the "King of Raï." Its infectious beat and Khaled's passionate vocals broke barriers, becoming an anthem across the Arab world and in Europe.
26. Cesária Évora – "Sodade" (Cape Verdean Creole, Cape Verde, 1992)
The signature song from the "Barefoot Diva." Her soulful, world-weary voice perfectly expresses the deep longing for a homeland left behind.
27. Rammstein – "Du Hast" (German, Germany, 1997)
An industrial metal juggernaut. Its punishing riff and guttural German vocals became a surprising and unlikely international hit.
28. Kaoma – "Lambada" (Portuguese, France/Brazil, 1989)
The sound of a global dance craze. Though mired in a plagiarism controversy, the song itself is an undeniable slice of pure, sun-soaked joy.
29. Consuelo Velázquez – "Bésame Mucho" (Spanish, Mexico, 1940)
One of the most covered songs in history. Its simple, heartfelt plea for a kiss before a long separation has resonated with lovers for generations.
30. Manu Chao – "Clandestino" (Spanish, France, 1998)
An understated anthem for immigrants and the displaced. Its gentle, reggae-infused rhythm carries a powerful message of life in the shadows.
31. Ofra Haza – "Im Nin'alu" (Hebrew/Aramaic, Israel, 1984)
A stunning fusion of ancient Yemenite Jewish poetry and 80s synth-pop. It became a surprise hit in European clubs, influencing artists like a Coldcut and Eric B. & Rakim.
32. Fairuz – "Li Beirut" (Arabic, Lebanon, 1984)
A heartbreakingly beautiful ode to a city ravaged by war. Fairuz's angelic voice gives this song, set to the melody of Joaquín Rodrigo's "Concierto de Aranjuez," its profound emotional weight.
33. Gipsy Kings – "Bamboléo" (Spanish, France, 1987)
The ultimate party starter. A fiery blend of flamenco, rumba, and pop that is guaranteed to get people dancing, whether they understand the lyrics or not.
34. Tito Puente – "Oye Como Va" (Spanish, USA, 1963)
A Latin jazz mambo classic. While Santana's version made it a rock staple, Puente's original is the masterclass in effortless rhythm and groove.
35. Charles Aznavour – "La Bohème" (French, France, 1965)
A beautiful, nostalgic ballad about a starving artist reminiscing about his youth in Montmartre. Aznavour’s storytelling is simply masterful.
36. Lata Mangeshkar – "Lag Ja Gale" (Hindi, India, 1964)
From the "Nightingale of India," this is one of the most beloved and romantic songs in Bollywood history. Its melody is hauntingly beautiful.
37. Stromae – "Alors on Danse" (French, Belgium, 2009)
A modern masterpiece of melancholy dance music. It sets lyrics about debt, divorce, and depression to an irresistible house beat, a formula that took Europe by storm.
38. Jorge Ben Jor – "Mas Que Nada" (Portuguese, Brazil, 1963)
An infectiously upbeat samba-rock song later made even more famous by Sérgio Mendes. The title is a slang phrase expressing a cool, unbothered attitude.
39. Yoko Takahashi – "A Cruel Angel's Thesis" (Japanese, Japan, 1995)
The iconic opening theme to the anime series Neon Genesis Evangelion. Its complex melody and dramatic flair have made it a cultural touchstone and a karaoke staple in Japan.
40. Manu Dibango – "Soul Makossa" (Duala, Cameroon, 1972)
A foundational funk track whose chanted hook—"ma-mako, ma-ma-sa, mako-mako ssa"—was famously borrowed by Michael Jackson for "Wanna Be Startin' Somethin'."
41. The Skatalites – "Guns of Navarone" (Jamaican Patois vocalizations, Jamaica, 1965)
Though mostly instrumental, this ska classic is defined by its exuberant shouts and energy, capturing the spirit of Jamaica just after its independence.
42. Franco Battiato – "La Cura" (Italian, Italy, 1996)
A sophisticated and deeply moving love song where the singer promises to protect his beloved from all of life's fears and pains. A modern Italian classic.
43. BTS – "Spring Day" (Korean, South Korea, 2017)
A poignant and gorgeously produced K-Pop song about loss, longing, and the hope of reunion. Praised for its lyrical depth, it showcases the artistry that made BTS global superstars.
44. Gilberto Gil – "Toda Menina Baiana" (Portuguese, Brazil, 1979)
A joyful, funky celebration of the women of Bahia, the heart of Afro-Brazilian culture. It’s a perfect example of the Tropicália movement's vibrant energy.
45. Ennio Morricone – "The Ecstasy of Gold" (Wordless Vocals, Italy, 1966)
While not a traditional song, the soaring, wordless vocals of Edda Dell'Orso over Morricone's epic score for The Good, the Bad and the Ugly create a moment of pure, transcendent musical storytelling.
46. Joan Manuel Serrat – "Mediterráneo" (Spanish, Spain, 1971)
Widely considered one of the greatest Spanish songs ever written. It’s a poetic love letter to the sea that shaped his culture and identity.
47. Salif Keita – "Madan" (Bambara, Mali, 2002)
A joyous and uplifting song from the "Golden Voice of Africa." Its circular guitar riff and Keita's powerful vocals made it a favorite in its original form and a global dance hit via a Martin Solveig remix.
48. Viktor Tsoi (Kino) – "Gruppa Krovi" / "Blood Type" (Russian, Soviet Union, 1988)
An anthem for a generation of Soviet youth yearning for change. Its post-punk sound and defiant lyrics captured the feeling of being a young hero in a world without a war to fight.
49. Heintje – "Mama" (Dutch/German, Netherlands/Germany, 1967)
A schmaltzy but incredibly effective ode to a mother, sung by a boy soprano. It was a colossal hit across Europe, embodying a pure, sentimental pop tradition.
50. Rosalía – "Malamente" (Spanish, Spain, 2018)
A revolutionary blend of traditional flamenco, modern trap beats, and art-pop sensibilities. "Malamente" signaled the arrival of a major new global artist who respects tradition while shattering its boundaries.
Namazan ovaj AI poprilično. Baš je sjajno objasnio ovu situaciju.
PITANJE: Da li bi mi znao objasniti zašto su privatni fakulteti u zemljama poput Srbije i Bosne uglavnom loši? Ako misliš da nisu loši, rado ću čuti kontraargumente. Ali većina ljudi misli da su privatni fakulteti loši i to uglavnom u smislu da imaju slabije kriterijume od državnih fakulteta, ne daju dovoljno znanja studentima, i praktično vrše neku vrstu biznis transakcije u kojoj studenti plate skupu školarinu (koja je uglavnom mnogo skuplja nego na državnim fakultetima), a zauzvrat dobiju znatno olakšan put do diplome, koji ne zahtijeva mnogo truda i znanja. Neki čak kažu da oni predstavljaju legalan način za kupovinu diplome, i da predstavljaju ono što se na engleskom zove diploma mills. E sad, mene tu zanimaju razne stvari oko kojih nisam siguran šta da mislim. Kao na primjer:
1. Kako to da su u inostranstvu (Amerika, Engleska, Zapadna Evropa) mnogi privatni fakulteti prestižniji i kvalitetniji od državnih, i čak često teži za završiti od državnih i imaju visoke kriterijume, bez obzira na jako skupu školarinu. Kako tamo nema tog modela "ti nama pare, mi tebi diplomu" ?
2. Zašto se i kod nas ne može osnovati neki prestižan i uslovno rečeno "težak" i cijenjen privatni fakultet, koji bi imao visoke kriterijume i kvalitet, bez obzira na cijenu školarine?
3. Ako je vrijednost edukacije koju pružaju privatni fakulteti u Srbiji i Bosni mala - i u pogledu znanja koje studenti steknu, i u pogledu slanja signala poslodavcima da su studenti koji završe taj fakultet vrijedni, disciplinovani i inteligentni - jer realno za njihovo završavanje nije potreban naročit trud i inteligencija, kako onda ti fakultetu uopšte ekonomski opstaju? Zar ne bi bilo logično da poslodavci ignorišu takve diplome znajući da one ne daju neku posebnu garanciju znanja ili sposobnosti studenta? A ako bi poslodavci ignorisali takve diplome, onda bi one i studentima bile beskorisne za karijeru, i samim tim, ni studenti, (ako nisu budale), ne bi upisivali takve fakultete, i onda ni ti fakulteti ne bi imali kome da naplate tu preskupu školarinu?
4. Da li možda iz nekog razloga poslodavci ipak vrednuju te diplome i samim tim čine da se studentima ipak isplati završiti takav fakultet? Ako da zašto?
Odgovor:
### 1. Zašto su na Zapadu privatni fakulteti prestižni, a kod nas nisu?
Ovo je ključna razlika koja proizlazi iz istorije, tradicije i modela finansiranja.
Tradicija i nastanak: Mnogi od najprestižnijih svjetskih univerziteta (Harvard, Yale, Princeton, Stanford u Americi; Oxford i Cambridge u Engleskoj, koji su specifičan hibrid) nastali su kao privatne, često religijske institucije, stotinama godina prije nego što je koncept masovnog državnog obrazovanja uopšte postojao. Oni su gradili svoju reputaciju vjekovima. Reputacija se zasniva na generacijama nobelovaca, vrhunskih naučnika, predsjednika i lidera industrije koji su potekli sa njih. Naši privatni fakulteti su nastali prije 20-30 godina, u tranzicionom periodu, često kao biznis projekti. Model finansiranja – Zadužbine (Endowments): Ovo je najvažniji faktor. Harvard ne živi od školarina. Harvard ima zadužbinu (endowment) od preko 50 milijardi dolara. To je novac koji je univerzitet dobijao kroz donacije bivših studenata i investirao ga vjekovima. Oni godišnje troše samo mali procenat prihoda od tih investicija. To im daje potpunu finansijsku nezavisnost. Oni ne moraju da spuštaju kriterijume da bi popunili mjesta i platili profesore. Naprotiv, mogu da priušte da odbiju 95% prijavljenih kandidata, da najboljim studentima daju pune stipendije i da privuku najplaćenije profesore na svijetu.
Kod nas, privatni fakulteti su 100% zavisni od školarina. Njihov opstanak zavisi od toga da li će imati dovoljno studenata koji plaćaju. Ako su kriterijumi previsoki, broj studenata pada, a sa njim i prihodi. To stvara direktan pritisak da se kriterijumi snize kako bi se osigurao opstanak. Model "ti nama pare, mi tebi diplomu" nije posljedica zle namjere (iako je ima), već logična posljedica njihovog poslovnog modela u našem okruženju. Stroga akreditacija i regulacija: Na Zapadu postoje veoma rigorozna i nezavisna akreditaciona tijela. Ako univerzitet ne zadovoljava visoke standarde u pogledu kvaliteta nastave, naučnog rada i resursa, gubi akreditaciju, a njegove diplome postaju bezvrijedne. Kod nas su regulatorna tijela često podložna političkom uticaju i korupciji, što omogućava opstanak institucija sumnjivog kvaliteta.
### 2. Zašto se i kod nas ne može osnovati "težak" i cijenjen privatni fakultet?
Teoretski može, ali u praksi postoje ogromne prepreke:
Problem "kokoške i jajeta": Da bi bio prestižan, fakultet mora da privuče najbolje studente i profesore. Ali da bi privukao najbolje, on već mora da ima reputaciju i prestiž. Nemoguće je stvoriti prestiž preko noći. Zašto bi najbolji maturant, koji može da upiše državni ETF ili Medicinski fakultet, otišao na nepoznati, skupi privatni fakultet, čak i da taj fakultet obećava kvalitet? Ogromna početna investicija: Osnivanje vrhunske obrazovne institucije zahtijeva stotine miliona eura ulaganja u kampuse, laboratorije, biblioteke i, najvažnije, u plate kojima biste privukli vrhunske profesore iz svijeta. Ko bi u Srbiji ili Bosni uložio toliki novac u projekat čiji je povrat krajnje neizvjestan i veoma dugoročan? Biznismeni koji osnivaju fakultete ovdje uglavnom traže brz profit.
Tržište je ograničeno: Koliko zaista ima studenata u Srbiji ili Bosni koji su spremni i sposobni da plate 10.000+ eura godišnje za školarinu, a istovremeno ispunjavaju visoke akademske kriterijume? Najtalentovaniji studenti često ili upisuju budžetska mjesta na državnim fakultetima ili odlaze u inostranstvo. Time je ciljna grupa za jedan takav "elitni" fakultet veoma mala. Konkurencija državnih fakulteta: Uprkos svim manama, najbolji državni fakulteti (ETF, Medicina, Pravo, FON u Beogradu, itd.) i dalje imaju decenijama građenu reputaciju kao mjesta gdje se stiče "pravo" znanje i gdje je diploma "teška" i cijenjena. Teško je takmičiti se s tim.
Ipak, postoje izuzeci u pojedinim nišama. Neki privatni fakulteti u oblastima kao što su IT, digitalni marketing ili moderni menadžment uspijevaju da ponude kvalitetnije i modernije programe od tromih državnih fakulteta i time grade reputaciju. Ali to su više izuzeci nego pravilo.
### 3. Kako onda ti fakulteti ekonomski opstaju? (Paradoks vrijednosti)
Ovo je najbolje pitanje i pogađa u centar. Opstaju jer njihova diploma, iako ne signalizira nužno znanje i inteligenciju, služi drugoj svrsi. Tržište za njihove diplome postoji, ali nije ono na koje prvo pomislimo.
Ključ je u segmentaciji tržišta rada i motivaciji studenata:
Studenti kojima treba "samo papir":
1. Zaposleni u javnom sektoru: Ovo je najveće i najvažnije tržište za takve fakultete. U državnoj upravi, javnim preduzećima i institucijama, za napredovanje ili čak za dobijanje posla, često je formalni uslov posjedovanje visoke stručne spreme. Kvalitet te spreme ili fakultet sa kojeg dolazi je često sporedan ili potpuno nebitan. Bitno je samo da je diploma formalno validna. Ovi fakulteti su idealni za nekoga ko već radi, ima porodicu i nema vremena ni volje da prolazi kroz rigorozan program državnog fakulteta.
2. Politički kadrovi: Stranački funkcioneri kojima je potrebna diploma da bi mogli biti imenovani na javne funkcije.
3. Vlasnici privatnih firmi ili njihova djeca: Osobe koje već imaju osiguran posao i karijeru, ali im diploma treba zbog statusa, formalnosti ili lične satisfakcije.
4. Studenti koji ne mogu da prođu na državnim fakultetima: Oni koji nemaju kapacitet ili disciplinu za zahtjevnije studije, a čiji roditelji mogu da priušte školarinu. Poslodavci koji ignorišu signale (ili traže druge):
Država kao poslodavac: Kao što je rečeno, država je najveći "potrošač" ovih diploma. Njoj je diploma samo birokratski uslov. Nepotizam i veze: Tamo gdje se posao dobija preko veze, diploma je samo formalnost da se zadovolji procedura. Poslodavac (ili menadžer) ne zapošljava kandidata zbog kvaliteta diplome, već zbog veze, a diploma služi kao pokriće.
Dakle, fakulteti opstaju jer postoji ogromna tražnja za diplomom kao formalnim sertifikatom, odvojeno od znanja koje ona treba da predstavlja.
### 4. Da li poslodavci ipak vrednuju te diplome i zašto?
Ovdje moramo razlikovati poslodavce:
1. Javni sektor: DA, vrednuje ih. Ali ne zato što vjeruje u znanje koje stoji iza njih, već zato što mu diploma služi kao formalno sredstvo za popunjavanje radnih mjesta, određivanje koeficijenata za platu i ispunjavanje zakonskih uslova. Za njih je diploma sa privatnog i državnog fakulteta (u velikom broju slučajeva) formalno-pravno izjednačena.
2. Privatni sektor (ozbiljne kompanije): UGLAVNOM NE. Svaki ozbiljan poslodavac u privatnom sektoru, naročito u kompetitivnim industrijama (IT, inženjering, finansije, konsalting), i te kako zna razliku. Oni znaju koji fakulteti daju znanje, a koji ne.
Oni će kandidata sa diplomom privatnog fakulteta možda pozvati na razgovor, ali će ga testirati. Ako kandidat nema konkretna, praktična znanja i vještine, diploma mu neće pomoći. Često će diploma sa lošeg privatnog fakulteta biti čak i negativan signal – signal da je osoba išla linijom manjeg otpora. Poslodavac će radije zaposliti nekoga ko je završio jaku višu školu ili čak nema fakultet, ali ima znanje i portfolio, nego nekoga sa sumnjivom diplomom.
Zaključak:
Sistem opstaje zbog simbioze između nezahtjevnih studenata i nezahtjevnih poslodavaca (prije svega države). Privatni fakulteti su prepoznali ogromno tržište ljudi kojima ne treba znanje, već "ulaznica" u vidu diplome za svijet javnog sektora i poslova gdje je formalnost iznad suštine.
Sve dok je država najveći poslodavac i dok se u njoj napreduje po formalnim kriterijumima i vezama, a ne po stvarnoj kompetenciji, postojaće i potražnja za fakultetima koji nude lak put do te formalnosti. U takvom okruženju, diploma prestaje da bude signal znanja i sposobnosti, a postaje roba koja se kupuje.
U suštini dok ima državnih uhljeb poslova, biće i privatnih ladovina fakulteta.
Malo se stidim što nisam to i sam tako jasno i do kraja provalio.