
Kad gospodin kineski preduzetnik u malom vojvođanskom mestu stoji ispred prodavnice na kojoj velikim crvenim slovima na beloj podlozi piše ' KINESKA RADNJA' i pazi svog desetogodišnjeg sina očigledno rođenog u Vojvodini. Očigledno je zato što je klinac već tatine visine, a širok je kao i tata i mama zajedno. U prilog tome ide i veliko parče domaće suve kobaje u levoj i lepinja u desnoj ruci. Dok mali zainteresovano posmatra ostalu decu kako pikaju loptu, obraća mu se tata, rečima: Golan, zasto se ne igrash sa decu.
Ta' mani me babo vidiš da jedem kobaju.
Mali je naučio jezik, odličan je u školi, zove se Goran Li, sviđa mu se kćerka od tatinog konkurenta u istom mestu, ne voli da jede rižu i voli svoju zemlju Srbiju.
Crnohumorno, čak i groteskno bi bilo kad bi učenici svom "omiljenom" razredniku/ci na kraju školovanja od srca poklonili nimalo jeftin poklon UGOVOR O ZAKUPU GROBNOG MESTA NA 30 GODINA.
A vertujte mi u mojoj generaciji bilo je takvih predloga i to ozbiljnih. Na sreću pamet uvek prevlada.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.