Svaka jezička jedinica, kada se mnogo puta ponavlja za nas gubi značenje, jer mozak prelazi iz moda asocijacije zvuka riječi sa njenim značenjem u mod pukog raspoznavanja zvuka riječi.
Čitajte naglas:
flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša,flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša, flaša...
postaje besmisleno, zar ne?
Isto možete sa bilo kojom riječi. Međutim, ovaj fenomen je primjenjiv i na duže jezičke cjeline. Tako se mnogi motoi, izreke, uslijed stalne upotrebe otrcaju, pa izgube smisao. Pjesma koja se nauči napamet, često za nas nema onaj smisao koji je imala pri prvom čitanju ili slušanju. U svemu tome me najviše fascinira kako glumci u pozorištu mogu jednako dobro da se unesu u ulogu koju igraju 47. put sve sa istim tekstom??? A ne može u svakoj predstavi da se improvizuje, negdje moraju da se strogo drže teksta, i tom istom tekstu ipak unesu svjež duh po ko zna koji put?
