Ako mene ne mrzi da kopiram, a nije ni vama teško da pročitate:
*U gradu, nije važno ime, u praznoj sobi, kaže priča i usred ljeta, usred zime, ja vidim tužnoga mladića. On živi sam i ko zanesen u svom svijetu od papira, a vani sunce, kiša, jesen, a vani vergl nešto svira. No jednog dana šum kraj vrata, to netko neznan ući želi u njegov život, poput tâta, da njegovu samoću dijeli. A vani zima, vani sniježi i pored praga mačka leži, on pruža ruke, kô da sanja, a vani zora – svjetlost danja. No, u tom času, u tom trenu pred sobom vidje nagu ženu i on joj reče: budi moja, a ona kaže: ja sam tvoja. I sve što ima mladić skupi i stavi trgovcu na vagu, da prstenje od zlata kupi i haljinu za svoju dragu. Da, zlato želi, al' ne haje za skromnu halju što joj daje i tužni mladić svako veče u novu krađu opet kreće. Jer, on je želi, on je ljubi, i volio bi da je mazi, a zna da svoju ljubav gubi bez darova i ruku praznih. I riješi sada, još ove noći, u zadnju krađu on će poći i u zoru se mladić vrati da strašnim novcem ljubav plati. I donese joj dragi kamen u svijetu najveći od sviju, u kom se, kao jedan plamen, sve vatre ovog svijeta kriju. I vidje – žena ruke pruža i ljubi kamen kao muža, i kao što njega nikad nije uz tijelo hladan kamen grije. I dok se njemu lice grči u sobu uđe miš i trči i kao mačka skoči žena, na plen se baci istog trena. I stiže ga, a njeni zubi već traže meso koje peče, i ženi koju mladić ljubi sa kuta usne krv poteče. U strahu mladić oči sklopi – te strašne slike neka odu, on vidje lađu što se topi, i svoju ljubav na tom brodu. A kada opet nađe snage on digne vjeđe – žene nema i tada mjesto svoje drage on vidje mačku kako drijema. Kroz prozor uđe svjetlost danja, on pruža ruke, kô da sanja, sad opet samo mačku ima, a vani studen, snijeg i zima...