Sve raširenija pojava među omladinom širom svijeta. Još kao djeci, pumpa im se glava pokemonima i digimonima, a kad malo poodrastu prelaze na neke druge anime (tako se zovu japanske animirane serije), mange (tako se zovu japanski stripovi) i naravno zamajavanje Yu-Gi-Oh kartama. Tada već počinju da se bave i nekom japanskom borilačkom vještinom (Džudo, Karate, Aikido, Dijudžicu i još 47 opasnih riječi), neki odluče da si istetoviraju neke mnogo duboke i spiritualane japanske znakove (mada i kineski su u igri), ako su djevojke počinju da praktikuju jogu, prelaze na makrobiotiku ili na čisti vegeterijanizam (ili čak postaju vegani), a ako su momci počinju da se zanimaju za japansku pornografiju, koja je takođe često animirana (hentai). Sve je to propraćeno slušanjem japanskih bendova, igranjem japanskih konzola, čitanjem japanskih pisaca, a oni najuporniji naprasno odluče da nauče japanski. Pošto je japanski jako težak jezik, rijetkima to i uspije, a oni kojima ne uspije, već pomišljaju na harakiri, jer su dovoljno prihvatili japansku kulturu i znaju da se kod Japanaca ne prašta neuspijeh. Međutim, pošto su uglavnom emo (čitaj: pičkice), harakiri o kojem razmišljaju skoro nikad (na svu sreću) ne izvrše.
Nakon svih tih avantura obično od svega ohlade (čitaj: vrate se u normalu), a kao uspomena im ostaje nešto veće (mada ne mnogo) poznavanje japanske kulture, nego što ga imaju ostali.
No neki od njih, koji su japanofili po ubijeđenju, a ne iz pomodarstva (za razliku od većine), ostanu do kraja doslijedni svojoj ljubavi, često na filološkom završe japanski jezik i svoj život ozbiljno posvete proučavanju japanske kulture. Takvih je uvijek bilo i biće, a ova današnja pomama za svime što je japansko nije ništa drugo do prolazni trend.
