
Nekada je podesiti jačinu zvuka bilo lako. Pustiš kasetu ili ploču, odvrneš na koliko ti duša ište, malo koriguješ po potrebi i to je to.
Danas - znači, pustim pesmu sa kompa na vindouz media plejeru ili u vinempu, od kojih svaki ima vlastitu kontrolu jačine zvuka. E onda, to sve naravno ide kroz kompjuter, koji opet ima svoj klizač za podešavanje "glasnoće". Na kraju, to sve zajedno ide kroz pojačalo sterea kojeg sam nabudžio na komp, koje, opet, ima svoj točak ili dugme na daljinskom za kontrolu jačine zvuka.
I dok se izmenjaju prve tri pesme koje sam kao "isprogramirao" na plejlisti za neki kućni socijalni događaj, dobijem dinamički dijapazon amplituda na kojem bi mi i Vagner pozavideo.
Nekada bi pustili jedan ceo album bez prekida, pa drugi, pa treći. Od ukupno pet kojih sam imao, bila bi dva moja, plus jedan što bi neko doneo i onda lobirao da se i taj pusti. I atmosfera bi uvek bila sjajna.
Danas, od 437 godziliona pesama sa 12 hard diskova, ne mogu da napravim glađi, prirodniji ni kulji muzički ugođaj.
Branko, u čemu je štos?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
________★_______
______+***+______
_____+***0*+_____
____+0******+____
___+****0****+___
___+*0******0+___
___++++++0+++___
________+________
________+________
_______+++_______
Omatorio si u tome je štos.