Jedini normalan odgovor danas u Srbiji, na pitanje poslodavca kakav posao želimo. Ako nas uopšte posle iljadutristaosamdesetdevet godina pozove na neki razgovor na tu temu u moru sivija koje smo poslali.
- Dobar dan...
- Dobar dan, da vidimo šta imamo ovde. Aha, vidim fakultet ste završili pre roka, dobro, sve desetke i to je ok, doktorati, specijalizacije razne po Nemačkoj... A Šta biste vi Krsto želeli da radite?
- Ma nije važno gospođo, samo da se radi...
- To želim da čujem, eh da mi je više takvih u preduzeću xe xe. Mladih, lepih da mogu da ukrute kobilu na ledu. Evo ti broj, javi mi se večeras u jedanest, počinješ da radiš. Kad pozoveš reći ću tu gde da dođeš...
Полусинтагма која актуелну конверзацију претвара у нешто најважније на свету још од открића ваздуха и апсолутни приоритет у датом тренутку.
Драги, знаш онај ластиш из старе сукње покојне бабе... ма није важно.
Шта бре није важно, који ластиш бре шта са њим?
Ма ништа, комшија ме везао јуче са њим док ме јебо и усекао ми чланке мало, па се мислим да се не инфицирам?
Иди бре у пичку материну олади ме, ја мислио ко зна шта је.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.