
Biti Melkor. Govoriti ili pisati, opširno i uglavnom netačno. I nepotrebno. Zauzeti stav koji to nije, kako bi se sa tvrdoglavom ubedjenošću tvrdilo nešto u šta se ne razume i što se ne poznaje. Sastavljati peščanu knjigu od nečega što bi stalo u dve najobičnije rečenice, same po sebi nepotrebne, jer ljudima ne donose ni razonodu ni korist. Kurčiti se u nedoslednosti i istrajavati u neutemeljenosti, biti glasan i kad nisi u pravu (naročito kad nisi), patetisati, monotonisati, mrsomudisati, personanongratisati. Od nemača pojma koji jesi pretvoriti se u lupača gluposti koji takodje jesi, biti plastelin, ricinus, lubrikant, muška bradavica, točak u gepeku, prdež u gostima za stolom, istovremeno biti i Čanak i Šešelj, glavni urednik trećeg oka, "nije to ništa ja sam jednom" ili "da se pitam ja bih proterao autobus ovuda" lik. Ne biti, a u stvari biti - ili ne biti? Biti ništo, jer nisi ništa a opet moraš biti nešto. Biti limb.
- Kako se piše samnom, zajedno ili odvojeno?
- Ne.
- Šta ne?
- Znaš kako kaže narod - ako želiš jezgro, slomi ljusku.
- A?
- ...Nego kad smo već kod ljuske, je l znaš da je na santi leda o koju se razlupao Titanik plovilo dvesta Eskima?
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
Pa odlično, bitno je umeti sebe jebati +