
Kada više para potrošiš na predjelo nego na novi telefon.
Реченица којом вам супротна страна даје до знања да је ни најмање не интересује зашто сте засрали,јер свеједно сте засрали.
1:Али љубави,срећо,душо,ја те волим! То што ми се диже на сваку полуголу малолетницу и што морам да спавам са понеком не говори ништа!
2:И то је све што имаш да кажеш?
Duhovit i pomalo sarkastičan odgovor na pitanje “Jel imaš da mi usitniš 5000 dinara?”
Kažemo osobi koja ima sposobnost da vam se u dve reči načestita mile nove godine!
Duhovit način da nekome stavite do znanja da izgleda kao da je teretni voz prešao preko njega, te da bi mu par sati sna došlo sedmica na loto-u.
Uzvično pitanje koje postaviš sebi kada odeš sređen "ko upisan" kod ženske predveče, a ona te upregne da joj namestiš tepihe po stanu, izneseš gomile kesa sa starim stvarima do kontejnera, izgužvaš svoje ispeglane pantalone centritajući one prethodno pomenute tepihe ispod troseda, gde svaki sed ima po jednu tonu. Onda onako znojav sedneš i popiješ jedno 'ladno, a ona utone u san, praktično komu, jer je ceo dan rintala po kući.
Prokletstvo letnjeg sređivanja kuće.
Koristi se za iskušavanje narkosa, alkosa...
Popularan izgovor u društvu posle neke gej radnje.
Daniel: Djordje, zašto drkas Filipu, jesi li gej?
Djordje: Ne, imamo čarape.
Fraza koju obično čujemo tokom vožnje u poluraspadnutom autobusu na kome se sem vrata ne može otvoriti ništa više, do neke pepeljare, a umesto klime putnici često udišu i izduvne gasove motora. Prosečan srpski međugradski autobus starosti oko 15 godina, vidno napaćen, i iznemogao ne uliva sigurnost ni jednom jedinom putniku, a mnogi proklinju trenutak kada su seli u njega. Kada na to dodamo i kvalitet srpskih puteva, zagarantovani su vam potresi od 5 stepeni Rihterove skale tokom putovanja. Pored svih tih rasklimanih sedišta, olabavljenih stakala koja svakog časa mogu skratiti muke nekom od putnika, i crnog dima koji polako ali sigurno boji pluća svim (ne)srećnicima koji su stigli na ovaj bus, šlag na torti predstavlja šofer sa svojom destruktivnom vožnjom po sve putnike. Istina, možda je i najmanje kriv za celokupnu situaciju, ali do krivaca je nemoguće stići, a šofer je tako blizu, teško je uzdržati se od spontanih komentara, ali po nekad to i nije najpametnije.
Običan putnik: Majstore jel' može malo po putu jebem mu gajde, ispade mi kamen iz bubrega još pre 15km? Il' da krenemo pešaka preko brda ionako teška posla da ćeš da stigneš do večeras sa ovim kršom vidiš da izdiše polako, a nismo ni Bogutovac prešli.
Vozač (Majstor): Sedi dole da te ja ne natovarim kamenjem ti ćeš da mi pričaš gde da vozim pička ti materina!
Penzioner u međugradskom prevozu : Sine ako možeš malo da nagaziš i na treći dnevnik ćemo zakasniti.
Vozač (Majstor): A i ti čiča podjebavaš a? Ne mogu kući da te slušaju pa te kod mene spakovali? Nemoj da te ubacim u prtljag, do Beograda ćeš da žvaćeš kofere. Kad stignemo, stignemo, kome se ne sviđa može da izađe, al' u pokretu, jer ako ugasim, ne garantujem da će moći da upali.
Klasični način da se zapodene razgovor sa prodavačicom donjeg veša na buvljaku.
Саркастичан одговор на питање чији је одговор очигледан.
- Шта си, бре, радио сат времена са Дацом у WC-у!?
- Имаш три пута форе да погађаш.
Logičan tok dogadjaja bi bio: 1. zgotiviš neki klub
2. kupiš njihov dres
Ali ne, ovde evolucija ide unazad, ovi ljudi od čoveka postaju pavijani, odnosno još više razgolite pavijana u sebi.
Oni prvo dobiju dres pa ubede druge i sebe da su fanovi tog tima. Ljudi čiji obraz košta manje od pola gajbe meraka. Ljudi čiji politički ideali vrede koliko dve olovke i kalendar sa logom stranke. Bića koja konstanto siluju svoj mozak ubedjujući sebe u kvazi ideje koje nipodaštavaju njihovu promašenost.
-Opaa, Miki, došla tetka iz Belg'je, donela dresić.
-Brate, znaš i sam koliki sam fan Vanderbrukea i uopšte flandrijskog fudbala.
-Koga, bre, lažeš prošle nedelje si psovao decu Zulte Varegemu, kad' su te prodali za 2 soma, a sad si im fan?!
-Hah, kaže mi čovek u dresu Pakoš Fereire zbog koje je ostao bez overe semestra?
-U pravi si, brate, dodji da te zagrlim. Eee živote, jebem te usta, kad nemamo rodbinu u Dortmundu kao normalan svet.
Ironična predpostavka najčešće profesora-zajebanta kada neko podigne ruku sa željom da poseti vecu.
-Je l' mogu u ve-ce?
-A ja mislio ti dig'o ruku da kažeš nešto u vezi socioloških teorija.
-Pa da, hteo sam da kažem da ću sutra da odgovaram, a sad me stislo, moram.
- 'Ajde beži.
-(Lik izlazi, vadi upaljač...)
Питање се користи за увредљиво стављање до знања да не треба више да прича о теби.
-Па, је л'могуће да смувао са Маријом, Боже, па где су њој очи види на шта личиш...
-Па добро је л' ти имаш четкицу за зубе?
-Што?
-Стави мало њу у уста а не мене...
.već kako se osećaš.Izjave starijih ljudi (nisam čuo dete od 5 god.) koji najčeše žale za propuštenim životnim prilikama i željom da propušteno nadoknade ili poprave,
pritom znajući da se mator čovek ne može podmladiti.(Mož' samo da se podetinji).
I ja se osećam kao milioner (nemam dinara u dzepu), al' sam milioner.
Razlog ćaletovog napuštanja prostorije, kada ćerka dovede svog dečka na upoznavanje sa matorcima.
- Mama, tata, evo dovela sam mog dečka da ga upoznate. Zove se Mustafa.
- Dobri dan mama i tatko. Oćemo nešto popijemo pičke ?
- Još uvek nije baš naučio srpski kako valja. Hihi. Radi u jednom noćnom klubu, baš je dobar dečko.
- Jao ćero, pa baš je sladak sa tim turbanom i u toj haljini. Jel da Tiosave ?
- Hm, da. Idem ja. Moram da očistim pušku... Mislim sataru da naoštrim... Mislim da pojebem komšijinog kera... Mislim idem malo da prilegnem.
- Mama, što ode tata ? Da mu se možda ne sviđa Mustafa ?
- Ne ćero, ni slučajno. On to od sreće.
Kada je neko toliko lenj da ništa ne želi da uradi sam, već s pravom očekuje da drugi završi i njegov deo posla. Ili, još gore, uopšte ne priznaje da ima bilo kakvu obavezu.
Ćerka: - Šta da radim sa ovim stvarima preko stolice! Sad će da mi dođe drug!
Majka: - Što ih lepo ne složiš u orman! Pogledaj i krevet, ništa sama nećeš da uradiš!
Ćerka: - Ne mogu sad da sklapam stvari! Mnogo žurim, doći će mi drug svaki čas!
Majka: - Ne znam kako te više nije sramota, došla sam onomad, puna piksla na stolu, šoljice od kafe, nenamešten krevet!
Ćerka: - Nisam to ja, to je Marko (brat) ostavio!
Majka: - Nije ni on bolji, ali mislim da si baš ti ostavila!
Ćerka: (Demonstrativno napušta sobu) - Misli šta hoćeš, baš me briga!
Majka: Ne mogu da verujem! Kao da nisi žensko, sve očekuješ da ja uradim!
(Besno izlazi iz kuće, jer je došla samo na pauzu s posla)
Ono što pitamo 30 sekundi pošto stavimo toplomer ispod pazuha.
Poslednje upozorenje pripitom prijatelju, da je vrijeme da se ide kući.
Recenica iz crtaca sa Duskom Dugouskom gde je upotrebljena bukvalno; u govoru se upucuje nekom ko se mesa tamo gde mu nije mesto i pametuje iako ga niko nista nije pitao, nicim ne doprinoseci situaciji.
Ja: Sto sam gledao sinoc dobar film, sa Kegnijem...
Drug: Belo usijanje! Gledao sam i ja...
Lepilac: (ulece iz stotog plana) U bre, to ono crno-belo! Kako bre mozete to da gledate, praistorijsko?
Ja: (pokusavam da ga ignorisem) Kako dobro ono na kraju, kad vikne 'Vidi me mama, na vrhu sam sveta', covece koja scena...
Drug: Znam, to je ono, jedna od najcuvenijih recenica u istoriji filma, klasika...
Lepilac: A ti si kako neki filmski strucnjak, pa znas?
Drug: (takodje pokusava da ga ignorise) Ma nema, Kegni je za krimice dusu dao, tu nema boljeg od njega do danas...
Lepilac: Sta ste bre zapeli, film pa film, daj pricajte o necem normalnom...
Ja: Je li bre, jel' lepim ja plakate po tvojoj kuci?! Daj zaobidji vise, idi bacaj jo-jo ili nesto, samo idi!
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.