
...kad jebete, Đuku ne zovete, je izreka koja se koristi radi skretanja pažnje "prijateljima", da vam je već malo pun nos toga da vas se sete samo kada im treba pomoć bilo koje vrste, a, da vas se, po pravilu, neće setiti ako imaju neku akciju koja podrazumeva uživanje u ma kojoj količini, i ma kakvo ono bilo.
-Gde si jebo te, ceo dan te tražim. Treba da odemo do X na gajbu, da je malo sredimo!
-?
-Ma ne pitaj, sinoć smo malo pravili bahanalije, znači bilo je nadimanje, neke cave, neki likovi iz kraja...E, požuri brate, moramo sve da skockamo pre nego mu se matorci vrate.
-???
Čovek koji od 2003. godine redovno, barem jedanput mesečno obaveštava javnost kako će Srbija do kraja godine (!) uspeti da uhapsi i isporuči preostale haške optuženike. Još se nije umorio od tolikih identičnih izjava, a kada će...još uvek se ne zna!!!
Današnja vest: "Predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Tribunalom, Rasim Ljajić izjavio je da će vlasti Republike Srbije nastojati da ubede Holandiju da čine sve da Mladić i Hadžić budu što pre izručeni Tribunalu u Hagu. Ljajić ostaje pri tvrdnji da će Srbija do kraja godine uspeti da okonča saradnju sa Tribunalom."
znači, reč je o likovima iz kraja (ali to nisu „žuća, robi, šone” koji su kul) nego su to napaljeni klinci, koji su jaki samo kod keve u kujni... SVE PRIČE su im o kombinacijama, šemama raznim, likovima koji su u tzv. drumskim mafijama (koje su SAJ-evci hapsili), a koji su na prst u bulju sa pomenutima... imaju poternice za SVE i SVAŠTA (fale samo trostruka ubistva) i zato (obratite pažnju na OVO) ne izlaze iz kraja da ih murija ne cima i ne 'apsi... (pa prvo će u kraju da ih traže i to uz pomoć lokalne pevaljke i ima ih nađu na keca, samo da žele, tj. da su neki krimosi)...
sve u svemu, PREmnogo lokal-krimi buke, a nemaju ni šemu za vu u 2h ujutru...
klinci i đols posle ponoći (po istinitom događaju)
klinci: a brate iz kog si ti kraja?
đols: jerkovića...
kl: a brate rispekt... misim, jesi ti, ono kao, stariji 10 god. ali si u našem kraju, karaburmi... ali mi se gotivimo sa likovima iz jerkovića i to... blabla... nego jel znaš simu sataru kog su 'apsili na bulevaru kad ga ... blablabla... e a jel imaš ti muše za neku vutricu? ovi naši svi nešto kuntaju, ne javljaju se na fonove...
đ: imam brate i to baš u vašem kraju (i završim im za 15 min, ket unka i ket hibrida)...
i onda su ućutali KONAČNO i mogli smo da pričamo normalno...
Početak kraja svake veze.
Primeri za pitanja koja vaša lepša polovina može da postavi:
-”Ljubavi, kako ti se sviđa moja frizura?”
-”Kako ti se dopala torta (koju je napravila)?”
-”Kako mi stoji haljina?”
-”Šta misliš, da l’ sam se ugojila?”
-”Dragi, da li bi menjao nešto na meni?”
Itd.
Postoje 2 opcije:
1)Ono što ona želi da čuje
2)Iskren odgovor
Oni koji su odabrali drugu opciju, više nisu u vezi.
Ja sam Reks, irski seter. Živim u stanu na osmom spratu. Sa Gazdom. Juče je Gazda tačno u sedam i petnaest kao i svako jutro u proteklih deset godina otišao na posao. Za to vreme ja sam blejao po stanu i spavao. Gazda se kao i uvek u četiri vratio sa posla i kao i svakog tridesetog u mesecu doneo je svoju platu i jednu polovinu stavio u metalnu kutiju. Kaže da čeka Bolje vreme u kom će je potrošiti. Verovatno je u pravu, ipak Gazda bolje zna. Dok ne dođe takvo vreme on će svaki dan kao i juče sebi spremati hranu, a meni davati onu od prethodnog dana. Juče je nakon jela Gazda kenjao. I ja sam kenjao. Napolju. Tamo sam kao i svaki dan trčao po travi i njušio tragove. Gazda misli da je to glupo, ali ne zna da je to možda jedina stvar koja ostaje iza onih koji su otišli. Tu, uvek na istom mestu, srećem ekipu iz kraja koja konstantno visi na ćošku. Gancija bez oka, Smrdu što mu je brat podleteo pod tamčić. Tada me, u najboljem trenutku, Gazda odvuče kući. U stanu Gazda čita kupljene novine i pati zbog stvari koje ne može da promeni. Verovatno tako treba, to radi cela Gazdina vrsta. Onda ih kao i uvek baca i pali televizor na kom gleda priče o uzbudljivim životima drugih ljudi kojima zavidi. Postaje nesrećan. Juče ga je tačno u sedam kao i svake srede prekinula Vlasnica nadrkanog pekinezera Kokija iz susedne zgrade. Gazda je tada kao i obično pario Vlasnicu. Ona je vikala. Sve isto kao i kod nas samo sa malo manje duše. Vlasnica je posle toga otišla ćuteći. Bez reči. Gazda je i dalje bio nesrećan. Kaže da će još malo ovako, dok ne sretne onu stvarnu zbog koje pucaju kosti. Ima vremena. I sinoć je pre spavanja prelistao ponude za putovanja za ono mesto na kom najlepše žene piju najbolje vino. I tamo će otići kad dođe Bolje vreme. „Ne sad, ne sad Reks“, govori mi on. Legao je tačno u deset sa mislima o Boljem vremenu.
Jutros u sedam i petnaest Gazda nije otišao na posao. Umro je noćas u snu. Šteta, bio je dobar čovek koji je čekao Dobro vreme. A ja ću po svoj prilici od sada malo više visiti na ćošku sa ekipom iz kraja.
Kad uradite nesto do kraja...
"Torima kako je bilo sinoc?"
"Ma batice napio sam se za sve pare..."
"Auu, znaci ubio si se..."
Izjebana do kraja!
Sin Željka Mitrovića je danas izašao iz suda posle incidenta u kojem je pregazio jednu devojku i, kako čujemo, kao i uvek u našoj zemlji - pravda je zadovoljena...
Glavni baja u kraju, uzor klincima koji se ugledaju na njega kako izgledom, tako i postupcima. On jebe. Njegova je uvek zadnja, svi ga se plase.Radio je ono sto drugima nije ni padalo na pamet. Uvek je imao lude ideje koje je morao da ostvari. Svojom harizmom je osvajao kuguarge iz kraja, jebavao mlade picice i do kraja ostao dosledan sebi.
-Brate 'de je Cvrca? Jebote, proslo je dugo kako nisam video tog lika u kraju. Kakav je to covek bio. Secas se bleje kada je snajper baba bacila glavicu kiselog kupusa na ortake koji su do kasno u noc visili ispred zgrade, pa je on tom glavicom kupusa otisao na njena vrata i naterao je da od toga napravi salatu i pojede.
-Ma ticu brate, lik je puk'o k'o Gadafi, zaglavio je tvorza, lezace zato sto je maltretirao male macice i skupljao bubamare, pa ih palio benzinom.
Nicija nije gorEla do zore.
Izraz proistekao iz izraza "do balčaka". Balčak je deo mača (ili noža) u koji se usadi sečivo i koji služi kao zaštita za ruku. Kada se mač zabode "do balčaka", to označava da je ušao do kraja. Po analogiji, kada se muški polni organ zabode "do jaja", to takođe znači da je ušao do kraja.
Oba slučaja, "do balčaka" i "do jaja" označavaju da je nešto vrhunsko, dobro, odlično.
Slavna rečenica najčešće izgovarana od starijih ljudi koji ne vole ništa da bacaju jer smatraju da je onda kupovina tog istog artikla promašena investicija ako ga ne iskoristiš do kraja.
Sredjivao sam tavan i našao ogromnu kutiju od frižidera starog 20 godina koja ne radi ništa drugo osim što zauzima prostor.
Krećem ka kapiji da bih je bacio u obližnji kontejner, a deda me snima sa kraja dvorišta i kreće da urla:
Šta radiš to giliptaru jedan mali? Pa ja sam pre 20 godina tri meseca znojio muda na gradilištu da bih kupio taj frižider, a ti si sad pametan pa bacaš?
Ja: Pa ne razumem, za šta može da ti zatreba?
Deda: Šta tebe briga? Zatrebaće za nešto! (Mrmlja sebi u bradu) To bi Kinezi pojeli, a on će da baca!
Označava slobodu izbora pojedinca, nesputavanje od strane izvesnih autoriteta. Međutim, kad se kamere „48 sati svadbe“, „Sve za ljubav“, „Menjam ženu“... isključe, čak i danas ponegde, pod teškom rukom patrijahalnog oca leksičko značenje ovog izraza se malo izvitoperi.
Otac: „Vidi samo ako smeš da konkurišeš, na tamo nekom jebivetarskom fakultetu.....književnost kažeš..... ma more nanu ti jebem ludu!“
Sin: „Ali ja....“
Otac: „Šta „ali“,nema tu „ali“!. Narod nema leba da jede, a on se tu još kao kakav fićfirić zajebava sa svojom sudbinom!(krsti se)..... Nastavićeš ti porodični zanat, ima da kolješ prasiće i sušiš čvarke do kraja svoga života, ne zvao se ja Ratomir! ...Šta ćeš sine, takva ti sudbina, da nije ja bih se lično založio za te, ali videlo se odmah nakon što se Stoja porodila da ti nisi taj... malo čelo,veliki tabani,dlakav... ma more bekrija na oca a ne profesor iz glavnog grada.“
...i nikad kraja tome...
Na sajtu vukajlija.com definisan je pluskvamfutur I i II , poseban morfološki oblik glagola, kojim se služe političari kada govore o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
Kurir · 20. Februar 2011.