
Sanjar s konkretnom idejom kojoj stremi.
Naravno da je ovo misaona imenica u svakom pogledu, ali evo mogućeg recepta. Poslao mi drugar i Kanade. Možda je to kod njih tako:
Kako usrećiti ženu??
Da bi vaša żena bila zadovoljna
Dovoljno je samo da budete njen:
1. prijatelj
2. životni partner
3. ljubavnik
4. brat
5.otac
6. učitelj
7. instruktor
8. kuvar
9. stolar
10. vodoinstalater
11. mehaničar
12. dizajner
13. kreator
14. seksolog
15. ginekolog
16. babica
17. psiholog
18. psihijatar
19. terapeut
21. organizovan
22. dobar otac
23. veoma ČIST
24. simpatičan
25. sportista
26. osjećajan
27. pažljiv
28. džentlmen
29. inteligentan
30. sanjar
31. kreativan
32. mio
33. jak
34. pun razumevanja
35. tolerantan
36. oprezan
37. ambiciozan
38. uspešan
39. hrabar
40. odlučan
41. poverljiv
42. poštovan
43. strastven
44. ljubazan
45. sklon kupovinama
46. nesklon pravljenju problema
47.veoma bogat
48. nezahtevan
49. onaj što ne gleda druge
takođe morate voditi računa o tome da:
50. ...ne budete ljubomoran
(ali ne i nezainteresovan)
51. ...se slažete sa njenom familijom
(ali ne previše )
52. ...joj ne ograničavate slobodu
(ali se ipak zanimate gde to i s kime izlazi)
Također, veoma je važno:
53. Da ne zaboravljate na značajne datume:
(venčanje, zaruke, prvi susret...)
- godišnjice mature
- imendane
- menstruacije
Nažalost, čak i ako beuslovno prihvatite ove instrukcije, to vam neće biti dovoljna garancija da će ona biti 100% sretna, jer bi se mogla osećati prikraćena životom u jednoj tako zagušujućoj bračnoj perfekciji i zbrisati sa prvim kurvinim sinom, boemčinom,
pijandurom ili folirantom na koga naiđe.
Kako usrećiti jednog muškarca?
1. Daj mu!!!
2. Daj mu kad god želi!!
3. Daj mu i ako ne želi!!!
Zaista nije
Nigerijski fudbaler, večiti sanjar o evropskom angažmanu. Punog imena Džonatan Leve Nčekvube Obena, poznat i kao dugogodišnja prva opcija srpskih skauta tokom letnjih prelaznih perioda. Večito najavljivan kao najzvučnije pojačanje za narednu sezonu, koji na pripremnim utakmicama ipak nijednom nije zadovoljio i pored uloženog truda, kao i činjenice da je deset godina mlađi nego što jeste.
- Fale nam ljudi za lonba, moramo nekoga da iscimamo.
- Zovi Miška, njemu se uvek igra fudbalica, a i red je, bio je redovan letos, pun entuzijazma, nijednom nije propustio, a sad ga nedeljama za balon kuliramo.
- Obe Leve brate, mojne njega. Drugo je na Adi, a kad plaćamo termin, daj barem da se igra kako valja.
Rečenica koja je san svakog državljanina Bosne i Hercegovine.
U ostalim državama gorenavedena rečenica označava ono na mobilnom telefonu.
U banci...
Šalteruša: JESTE LI NEGDJE KREDITNO ZADUŽENI?
Ja,sanjar: NISAM, NEMAM KREDITA.
Redak primer vrste koja je pred izumiranjem. Osoba koja i pored toga što je mnogo puta bila povređena i dalje ima neke svoje visoke moralne vrednosti. I dalje veruje da je život isto što i san. Sanjar na javi. Često ima visoko mišljenje o sebi i slepo veruje da je samo jedan način ispravan. Neizostavan deo života mu predstavlja bol koju nosi sadašnje vreme. Najviši ideal mu predstavlja ONA. Jedina pored koje vreme prestaje da teče. Veruje u sudbinu, ljubav i da se sve završava sa "živeli su srećno do kraja života".
Sajt zbog kog:
- pomislim da se britanski bend zove Kaizen, a ne Kaiser Chiefs
- me ime filma Reservoir dogs neobjašnjivo podseća na nekog tigra
- imam predrasudu da su ljudi po imenu Neša puniji
- govorim gospodža umesto gospođa
- me Jimmy Page više ne asocira na Cepeline
- tripujem da pesmu " Tihi ubica " peva muško
- kad čujem da neko pravi tulumbe ili kaže da drži nešto u malom prstu, samo se slatko nasmejem
- me vrsta ribe, barakuda, podseća na pingvine
- kad vidim reč iskusni, na um mi pada interpretacija, a reč talentovano automatski nastavljam sa glupošću
- sam promenila uzrečicu, pa neko više nije mirođija u svakoj čorbi, već kolač
- svakog psihijatra uzimam za ludaka
- me euglena ne asocira na algu već na zelenu devojku
- mislim da je svaka Ivana veliki sanjar
- sam zaista počela da permutujem slova kad hoću da kažem Vukajli...odnosno Vujaklija.
Jedna od najveličanstvenijih pesama srpske književnosti (šamar malograđanskom miljeu koji misli da je to neka pesma od Marine Tucaković)
slavi danas sto godina od kako je izdata. Autor ovog izvanrednog dela je veliki pesnik i sanjar, čika Laza Kostić 1841–1909.
Inspirisan životom i smrću fatalne lepotice Lenke Dunđerski, uspeo je da sačini ovo remek delo, kome je danas veliki jubilej, a važiće za vjeki vjekova.
Džaba vam, drage moje devojke, sva izvikana uputstva ženskih časopisa, svi saveti samoproklamovanih TV voditeljki kolažnih emisija, odlasci kod pedikira-manikira-frizera-solarijuma, sve krpice i štiklice koje posedujete, ako nemate harizmu i plemenitost, vedrinu i magnetnu privlačnost duha koju je posedovala jedna Lenka Dunđerski, pa da muškarcu uzburljate pamet i učini u Vaše ime nešto izvanredno.
Izuzetnost je najbolji put da budete nečija muza...
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
to ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute.
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute.
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
ko da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske k olute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
_________________
14.08.1909. Laza Kostić
Krivac za naše prve traume iz detinjstva.
To je lik koji je napisao onu pesmu iz čitanke o onoj keruši što joj je gazda uzeo štenad, stavio u džak, pa bacio u reku.
Jesenjin je bio sanjar i imao je samo dve želje u životu...da promeni Rusiju i da umre mlad.
Drug Staljin je čuo za te njegove želje, pa je rešio da mu makar jednu ispuni.
Sergej Jesenjin je umro veoma mlad.
Oduvek je čovek težio za savršenstvom. Savršenstvom oblika, savršenstvom forme, jedinstvom između to dvoje. Zašto? Bog će ga znati. Upisano u genetskom kodu, iskonski, nešto što je samo naše i po čemu se razlikujemo od svega ostalog na ovoj planeti.
Mnogo godina ranije, pre nego što će ljudima i biti jasno da je upravo Sunce izvor svega, pogled je često skretao ka nebu u potrazi za tom sferom. Zlatnom, sjajnom, jedinstvenom, očaravajućom. Dodati u jednačinu prst, neku upalu, bronhitis ili običnu prehladu i eto, uslovi za korak napred su tu, potreban je samo još britak um da poveže sve to. A čovek, ko čovek, nevino ljubopitljiv, gurnuo bi prst u svaku rupu na koju na svojem putu naiđe. Sanjar, spreman da zakorači u nepoznato, šta više ima da se kaže?
Sve je jasno, kockice su se zaista uklopile za sve nas. Pred nama je zaista svetla budućnost.
Poslednji pokušaj izvlačenja iz neke krajnje jasne situacije.
Lik Sanjar: Ajd da pokušam da razumem onu najjadniju sirotinju bedu da mora da proda svoj glas za 100 maraka ili one jadnike što skupljaju da nađu posao ili da zadrže posao ali tebe rođače da se tako prodaš nije mi jasno.
Lik Lupež: Pa nije to baš tako rođače.
Lik Sanjar: Pa kako je, jel ti nužda možda, pa zaradićeš te pare za dva dana u dnevnici, što se prodaješ kao kurva neka, kurvu će jebati sat vremena u vrh glave a tebe i mene naredne četiri godine zbog takvih kao što si ti, lupeža. Ajd da si probisvet neki, ali ti rmbaš svaki dan, kopaš kanale, cepaš drva, ništa mi nije jasno.
Lik Ljiga: Uzmi i ti pare, nema ništa od njih drugo, i ja sam glasao puno puta pre, nema ništa od toga, uzmi pare.
Lik Zabrinuti: Da li bi se njemac prodao za te pare, da li bi njemac uzeo hiljadu eura da proda svoj glas? Ljudi uozbiljite se ne glasajte za take, oni će nas sve rasterati po belom svetu.
Lik Lupež: Ma ja sam uzeo 100 maraka a ti glasaj za kog hoćeš, ne brani ti niko.
Lik Sanjar: Ma jasan je meni Ljiga, on će za svaki skupljen glas uzeti 100 eura, a ti mi rođače nisi jasan, ti si Lupež od sad za mene.
Lik Lupež: Ma ja sam uzeo 100 maraka i moj ćaća isto, to je 200 maraka, ko je bliže vatri taj se i ogrije pa tako i Ljiga a ti glasaj za koga hoćeš niko ti ne brani. Ja ću uzeti pare, a ti glasaj za koga hoćeš kad si glup, svi su oni isti, jel tako il nije?
Lik Sanjar: Nije to baš tako...
Reprezentativac Obale Slonovače, romulanski ideal. Sa svojih 165 cm i okretnošću sa loptom čini da svaki romulanac na malom fudbalu želi da nosi njegovo ime. On je napadač. Brz je i snalažljiv. On prodire. Oličenje brzine, visprenosti i donošenja prave odluke u trenutku. Za razliku od svog imenjaka iz francuske reprezentacije koji je stub odbrane i koji radi za tim, Koné je njegova sušta suprotnost. Za njega svi rade, a on odlučuje. Kone zamisli, uputi se i postigne ono po šta je krenuo. Jer može, sme, on jebe. I ono najbitnije, on nije sanjar, on nalazi šta mu treba i prisvaja.
Duhovnu privrženost prema njemu romulanci počinju da ispoljavaju 2003. godine kada je Kone zaigrao za francuski Lorien. Za spoznaju njegovog lika i dela među romulancima najznačajniju ulogu odigrao je Enver, čuveni romski borac za ljudska prava i strastveni kladioničar, koji je na jednom okupljanju starešina svih favela predstavio Bakarija kao ideal kojem svaki romulanac treba da teži kako bi uspeo u životu. Inače, te večeri Koné je postigao pobedonosni gol kojim je Enveru prošao tiket od više desetina hiljada dinara.
- A be Maksut 'de si našo ti akomulatori?
- Beži be Gezim, dao mi Đontra Volta nekoliko komata jer mi duguje neke cevi.
- Očeš dodžeš digramo fudbal?
- Neču, idem sa Beljuljom na kvidič.
- A be kakva si džana! Suđ pula, treba nam takav ko ti!
- Ako ču da budem Bakari Kone, onda hoču?
- Bičeš ajde!
Bio je visok. Crn. Starinski ošišane kose, do pola uva. Jak kao bik. I neustrašiv. Na noževe je golim rukama udarao. Pred puškama golim prsima stajao. Bio je čovečina! Pravi Rudnički Bik. Uz to i krvav radnik.
Sanjao je. Često je i puno sanjao. I tako visokome, vazda mu je glava drala oblake. Sanjao je dečicu kako se jure po avliji staroga deda Mile. Sanjao je. Ali nije dosanjao.
Voleo je on i da popije koju. Onako s nogu, ujutru, kad ustane i kad se umije na velikoj starinskoj česmi nasred dvorišta. Ali pijanica, nije bio Voleo je svoje pčele, svoju zemlju. On, i otac mu, pravili su nošnje i šajkače i prodavali. Nešto malo poljoprivrede i, bogami, fino se skućiše.
A onda je došla bolest. Starost. Beda. Glad. I samoća. Samoća ga je klala gore nego sve. Nije se na vreme oženio, posle ga ni jedna nije htela. Bio je vazda sam - u kući, u dvorištu, u selu. I teško se zbog toga propio. Ta ljudina, sanjar i maštar, gubila se u ogavnoj javi svakodnevice. U našem sivom svetu, tako drugačijem od njegovog.
Oronuo je. Od njega, medveda, a ne čoveka, ostala je samo senka. Smanjio se nekako. Nadničio je za ono malo hleba i alkohola što mu je trebalo da preživi. Bio je i seoski crkvenjak, i kad ga pop nije video, krao je pričesno vino, ako drugoga nije mogao da nađe.
Ali ni takvoga, pogrbljenog, samog, starog, niko ga niko ga nikad, čak ni do krajnjih granica pijanog, nije video sa suzom u oku. Samo se, mada i to sve ređe, po nekad posmešljivo, po nekad sa iskrenim žaljenjem, a uvek sa nekim dubokim strahom u glasu, o njemu moglo čuti:
-Pogle'j Žiku Miletu Crnem! Šta se, Bože, učini od onakvog čoveka.
Svojevrsni dodatak, ili što bi se po novom reklo, aksesoar, bez kojeg je nemoguće uopšte kročiti na plažu. Što se izgleda čitateljke tiče, uložen je natprirodni trud, da sve bude valjano i spremno za leto. Pripreme su vršene još od martovskog izdanja Kosmopolitena. Mama je još prošle godine podigla kredit da investira u budućnost svoje ćerke, tako što je tu i tamo štrcnuto po malo silikona ili kolagena. Ovogodišnji je otišao na kosu, nokte, trepavice i svu potrebnu opremu za plažu. Našao se po koji dinar i za knjigu, jer kažu, ponovo je znanje na ceni.
Titula "za plažu" ne može pripasti bilo kojoj knjizi. Zamislite zanosno žensko biće, odeveno (verovatno samo u donjem delu) i okićeno po poslednjoj modi, kako u rukama drži "Poniženi i uvređeni" u dosadnom, sumornom teget omotu, sa požutelim stranicama. Pa ne ide, jednostavno se ne slaže! Knjiga mora da prati trendove, slova i font moraju biti luckasti, baš kao ono "L" ili "V" na torbi za plažu. Boja knjige mora da se slaže sa kupaćim kostimom i akrilom na noktima, a naslov mora biti bombastičan. Potencijalni mužjak koji će krenuti u lov, mora samim pogledom na knjigu, da stekne određeno mišljenje.
Knjigom se daje do znanja da je čitateljka opasna vatra i ko se sa njom igra, sigurno se i opeče. Ona je samostalna, slobodoumna, velikodušna, pomalo sebična, zrela, ipak detinjasta, sanjar, sa obe noge na zemlji, divlja tigrica u krevetu, ali ipak konzervativna deva, koja čezne za vođenjem ljubavi, dok zubima kida delove odeće sa svog markantnog muškarca. Ona je tradicionalna, pak prati dvadesetprvi vek u koraku, čak je i par koraka ispred. Nije na odmet da naziv knjige sadrži i neku svetsku metropolu. Time se daje do znanja da je čitateljka svestrana, ambiciozna ličnost, koja razmišlja globalno. Ispod naziva obavezno mora stajati da je knjiga bestseler, jer kako čitati nešto što nije u trendu?
Tako se kojekakve "Kupoholičarke" i "Tračare" povlače po pesku i ležaljkama i naravno nikada, ali nikada ne budu pročitane. Možda to i nije tolika šteta, jer je verovatno bolje ne pročitati ništa, nego umarati oči na ovakvo štivo. Na kraju letovanja, knjiga se odbacuje još kod prve kante za smeće, da se oslobodi mesto u koferu za magnete za frižider, a naša junakinja svoju ljubav prema ovim, nadasve, brilijantnim literaturama neće pokazati, sve do jula naredne godine, kada će na red doći neka nova "Đavolica", "Misica" ili nešto slično. Samo, još jedna napomena za muškarce, nikada, ali nikada, ne započinjite priču sa ovim devojkama "preko knjige", jednostavno, dalje od naslovne nisu stigle, a vi ne želite sagovornicu, koja je u trenutku iznervirana jer misli da je glupa.
Mogući nazivi ovakvih knjiga:
"Ljubav jedne anoreksičarke u Rio de Žaneiru"
"Kleptomanka u Luvru"
"Muškarci vole drolje"
"Bulimijom do njegovog srca na Baliju"
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.