
Kad se setimo koliko imamo da učimo, i koliko ispita da položimo obuzme nas strah i tuga. Griža savesti napada. Onda posle određenog vremena to polako prolazi uz opravdanje da ima 'milion' rokova i da ćemo stići sve ako odradimo to i to tad. Tada počinje da deluje hormon sreće u nama i mislimo da će sve biti ok. Onda kad dođe to vreme 'tad', opet ništa nismo uradili. I tako svaki put prelazimo sami sebe.
03:00 - Jao u 8h mi je ispit, nisam još ništa ponovio, neću stići garant.
03:30 - (I dalje na facebook-u) - Ma opušteno, ako u 4 krenem da čitam ponoviću do 7.
04:30 - Ajde idem sad malo da ponovim.
05:50 - Shvatam polako da nisam stigao ni pola da ponovim.
07:30 - Krećem na faks sa pomešanim osećajem panike i straha jer ništa nisam zapamtio niti sam uspeo da ponovim.
Ujedno i polako planiram kako ću to položiti u sledećem roku i nije smak sveta.
Реченица која може да остави озбиљне последице ако вам тo каже сопствени родитељ.
Убацио си мачку у веш машину и укључио исту, бацаш саксије са терасе на тротоар где пролазе људи, залепио си сестри жваку у косу сад мора да се шиша, мени си искривио све кључеве од аутомобила укључујући и резервне...
Ти бре сине баш не знаш да се играш као сва нормална деца!
Дал' да свршим сад ил' ће бити боља сцена?
Ставити цваје. Диоптријске.
- Шта је бре ово, не видим ништа... Јебене маглинке не раде.
- Брате, јасно се види, ш'а с' се истрипово?
- Јао, па, чек да упалим сва четири.
- Си нормалан? На сред пута овако?
- Ма, бре, да ставим цваје, додај ми их, ту су у касети.
Argument koji retko pali (lako se obara), a deca ga uporno koriste. Primenjuju ga do 13-14 godine.
U to vreme usavrše metode pregovaranja i veoma je simpatično kad vas preveslaju.
U kafiće svraćaju različiti profili ljudi, a jedni od njih su oni koji se kriju kataklizmičnog vremena i niotkuda banu unutra, mokri i mrzovoljni. Zagrmelo je, opizdila kišetina, led udario, provala oblaka, gromovi, munje, smak sveta, požar, poplava, a lokacija koja im treba poprilično je daleko smeštena. Zato se pojedinac odluči da uskoči u prvi kafić koji spazi i tu presedi dok nevreme ne prođe. Ništa lakše, reklo bi se, ali mali problem koji može da nastane je nedostatak kinte.
Trenutnom finansijskom situacijom verujem da niko ne može da se pohvali, pa tako ni 70 dinara u džepu zaista nije dovoljno za duži ostanak u bilo kojoj kafani, kafanici, kafančugi, u bilo kom kafiću, restoranu...
Lukavstvo je ipak ono čemu će pribeći čovek koji kisne kao govno na livadi, pa iako trenutno kod sebe ima samo za kafu, ostaće dokle god napolju ne grane Sunce. Ili će bar pokušati da ostane.
-Izvolite.
-Molim?
-Izvolite. Šta ćete da popijete?
-Ne kapiram.
-Ma čoveče kaži šta da ti donesem, šta ćeš piti?
-Aaa, to, neću ništa, hvala ti.
-Nećeš ništa?
-Ne mogu brate, veruj mi, nije mi ni do čega.
-Pa što si onda seo tu? Nije ti ovo čitaonica.
-A nije? Jebote, onda sam pogrešio, na brzaka sam upao, a i nisam često ovde.
-Aj napolje.
-Ne kontam.
-Mrš napolje bre!
Rezultat nespremnog dolaska spotrista na Olimpijadu.
Kako prođoše naši u maratonu?
Šta da ti kažem, poslednja vremena...
Начин да завршите са мукотрпним гледањем слика детета, које вам поносан родитељ, најчешће мама, гура у фацу, а са подсвесном жељом да персони ставите до знања да јој је дете има, помало сељачку фацу. Али добро, можда кад порасте, оно... мада тешко.
- Види га овде, мамин домаћин, како слинав вуче кокошку за реп.
- Хехе, да, баш је луд мали...
- .. А види га овде, како је стао да се слика шмекер
- Ма сва деца су лепа...
Suptilan način da se kaže da je tajna policija prepustila svoje poslove meteorološkom zavodu.
Kapitulacija pred zadnjom, prednjom ili srednjom reči tehnike. Kad utrošiš sva uputstva, sva iskustva, svu logiku, sve psovke i sav alat koji možeš da zbičiš u dotično čudo tehnike ostaje ti samo da se pomiriš sa sudbinom kao lisica sa nedostižnim grožđem, ali uz kritiku subjekta dostizanja.
- Prvo mislim treba da se gleda pravo u crvenu tačku, onda uzmem maramicu pa obrišem, pa onda proverim da nije naopako postavljeno, oči su mi ispale, jebem ti 3D naočare. Iznerviram se, bacim i a u pičku materinu, to za budale nije pravljeno.
Kada sretneš nekog starog prijatelja, poznanika ili rođaka u gradu koga nisi odavno video i prođeš praveći se da ga ne poznaješ.
-Brate, da nije sad prošao pored nas Deki Dement sa onom sisatom??
-Ma gde brate, javio bi se Deki, sećaš se kako smo ga tovarili u osnovnoj, ma ajde.
-Mora da je duh vremena jbt, isti on!
-Nego brate, jel imaš 200 kinti za pljeku, mislim vratiću ako prođem ovaj tiket, ono...
Fraza, kojom se sagovorniku slikovito stavlja do znanja da smo u velikoj vremenskoj oskudici.
1)
Goksi:“Gde si batice, nisam te video sto godina?!“
Mare:“Goksi brate, u spidu sam, nemam vremena ni da prdnem, aj’ čujemo se popodne!“
2)
Laki:”Gde si batice? Kako ti je na poslu, je l’ vas šef pustio malo na miru?”
Ljuba:“Brate, u poslednje vreme je gori nego ikada. Zajah’o me, nemam vremena ni da prdnem!“
.. izmišljen davne 1900-te godine i uglavnom samo omogućava da se zaglaviš na što nepristupačnijem mjestu i većoj vukojebini.
To su sva moguća i nemoguća mesta po kući gde su vam roditelji krili slatkiše, pošto ste, kao i ja, imali neverovatnu potrebu da rovarite u potrazi za istim
Ovde sam ih redovno nalazio:
Zadnja visoka polica u špajzu, duboki džepovi kaputa, jakni, košulja, stare kutije od Nes kafe, ispod sudopere, u polici za posteljinu, u kutiji za veš...
Ako imate vaše omiljeno mesto, ostavite u komentaru. Hvala
Pijanica koja puzi po ulici.
Ovo je prejako!
Banja Luka Forum · 21. April 2007.