Jebene lego kockice su istog oblika kao i obične kockice, samo što umesto u kutiji stoje na tepihu i izigravaju nagaznu minu.
Luka sine, pokupi te kockice, nemoj da ti posle radujem milu majku.
Jebene lego kockice su istog oblika kao i obične kockice, samo što umesto u kutiji stoje na tepihu i izigravaju nagaznu minu.
Luka sine, pokupi te kockice, nemoj da ti posle radujem milu majku.
Gosti uvek daju pare deci(svi koji se do tada nisu udali ili oženili) da kupe "čokoladu" to je uglavnom iznos od 10 do 100 e u zavisnosti kakve goste smo imali u kući,i gosti naravno znaju da za te pare može da se kupi mnooogo čokolade,ali kada je ovaj izraz počeo da se primenjuje,cifre su bile manje nego danas,za te pare mogli ste stvarno da kupite samo čokoladu.
(tetka iz Švajcarske je bila tu 5 dana,došla je sa torbama punim poklona,od Švajcarske čokolade,odela,slatkiša,fotoaparata,kamere pa sve do nekih stvari koje nam uopšte nisu trebale do tada,a oda tada su postale deo nas,jednostavno ne možemo bez njih,sada je vreme da ide nazad,sada sledi cmakanje,pozdravljanje ,"dodjite vi kod mene sledeći put" i ostalo)
-Keva:pa tako,hvala što si došla,videćemo se opet,možda mi dodjemo ovog leta kod vas(nećemo doći sigurno,zato što mesečno ja i onaj moj idiot dobijamo po 150e i sa tim nemamo pare da odemo u Prčanj,a kamoli u Švicu),čućemo se kad stigneš.
-Ćale:vidimo se,kaži ti mom paši da mi javi za ono,zna on,pričali smo mi.
-Tetka:Važi,meni je kod vas bilo lepo,nadam se da ćemo se se videti opet skorije,čuću se ja sa decom preko interneta,mi smo u kontaktu.E,deco,evo vama za ČOKOLADU (daje deci po 50e) ima tetka samo u evrima,nemojte da se ljutite
-Deca:ma neka,ne treba! (pih,samo 50,ko da nisi mogla stotku)
-Tetka:ma uzmite,kupite ČOKOLADU!
-Deca:(i malopre bi naravno uzeli,ali ako odbiju prvi put,to je odlika vaspitanosti)-Pa ajde,hvala.
-Tetka:Ajde,čujemo se,ćao
-Svi ostali:Ćao!!(mašu sa velikim kezom na licu i dilemom u glavi na sta da potrose dobijene pare,i koji poklon prvo da otvore.)
Jedini materijal za izradu haljina. Za dokaze konsutovati vecinu textova Marine Tucakovic, Braje, Tute i Fute...
Istini za volju, tekst koji bi glasio "Skini tu haljinu od pamuka sa 20% likre" i ne zvuci bas reprezentativno...
Neminovan proces, jedan sasvim običan događaj koji te natera da shvatiš
da više nisi dete, da polako ulaziš u taj dosadan svet odraslih.
Ljudi u autobusu ti umesto smeškanja i štipkanja za obraze poklanjaju smorene poglede ili ti se obrate samo kada žele da im ustaneš (nađe se tu i poneko štipkanje, ali za guzu).
Kad si bila klinka želela si da odrasteš da bi imala pare da pokupuješ celu prodavnicu slatkiša, da se završi ta jebena agonija biranja između "Seke", "Najlepše želje" i kinder jajeta. Sada kada imaš tu priliku, suzdržavaš se od slatkiša, kao i od gomile druge hrane za koju misliš da stvara neki gram više.
Samo jedan pogled na nekog hiperaktivnog klinca koji je obučen u odrpanu majicu i blatnjave pantalone dok trči ka drugovima, i tebe koja si utegnuta u korset dok pokušavaš da prekrstiš noge tako da ti minić ne otkrije previše...toga.
Kada završiš sa tim sranjima i oči ti postanu poluzatvorene, a mozak prenatrpan stvarima koje moraš da postigneš i ljudima koje želiš da zbudžiš u svoj jako natrpan raspored, kada si svesna i kada si u stanju da razmišljaš svojom glavom, sve više stvari ti je potrebno, sve više zahtevaš, a sve manje možeš da postigneš, ponekad te probudi urlik buntovne dece, dece koja teraju inat svim onim smorenim ljudima...
Onda shvatiš da si prešla u tabor onih drugih. Posmatraš sebe sada i sebe nekada. Nekada si sa drugaricama ogovarala zapuštene majke, čudeći se zbog čega ne koriste svu onu šljokičastu šarenu šminku. Odbrojavala si dane kada će ti mama dopustiti da staviš bar maskaru.
Želela si da vrištiš i iskačeš iz mase, klela si se da nikada nećeš biti ona napeta baba iz pošte koja maše rukama i žali se na vreme, želela si da budeš ista kao i tvoje male drugarice, tipičan stereotip.
Sada si ona osoba koja ne privlači pažnju i koja želi da dođe kući da odmori noge. Nemaš snage čak ni da se nasmeješ toj životnoj ironiji.
Sisa koja se odmetnula i ispala iz kupaćeg na radost okoline i zaprepašćenje mlađih maloletnika, pri akrobatskom skoku u vodu.
Prošle nedelje na bazenu, samo je ispala.
Kada usled gužve, random devojka bude prinuđena da svoje grudi prisloni na šipku, baš tamo gde se držite.
- Mare, silazimo sada, stigli smo.
- Jok, idem ja još jednu.
Mesto gde radimo sve gluposti koje smetaju ostalima.
-Jeli,jel tako i kod svoje kuće sediš na stolu?
-Jel tako i kod svoje kuće pišeš po klupi?
-Jel tako i kod svoje kuće pljuješ semenke po trotoaru?
-Jel se tako i kod svoje kuće dereš pod prozorom?
-Jel tako i kod svoje kuće prelaziš ulicu na crveno?
-Jel tako i kod svoje kuće gaziš cveće?
-Jel tako i kod svoje kuće odgovaraš roditeljima?
-Jel tako i kod svoje kuće pališ kontejnere?
-Jel tako i kod svoje kuće preskačeš ogradu?
I jošmnogo toga....
Kada ortaku za slavu/rođ kupiš flašu viskija od koje se zatim obojica ucirkate.
Stara fora pri otvaranju vrata. Naravno u slučaju da vam zvoni neko nenajavljen, odnosno ne znate ko je.
Lepo pre nego da otvorite vrata uzmete jaknu ili kaput i bacite je preko ruke. Ili još bolje navučete samo jedan rukav.
Ukoliko je neko kome se niste baš obradovali, neko ko smara, onda ste "baš krenuli" a ako je neko ko vam je drag, onda ste "baš stigli".
Čuveni izraz koji se obično koristi petkom posle škole kao motivacija za popravljanje silnih kečeva iz dnevnika. Zanemarimo to što taj isti vikend provedemo zakucani za krevet i šetnji od frižidera do tv-a i kompa.
Superlativ od mnogo.
Najčešće se koristi uz vremenske odrednice, mada to nije uvijek slučaj.
Na stadionu se skupilo ihahaj ljudi.
Ima ti on, prijatelju moj, ihahaj para - može i mene i tebe iz temelja kupiti.
Vidi telefon novi što sam nabavio!
Ma šta nov ?! - postoji ti on od prije ihahaj.
Baš kratka priča, ali vas mrzi da je ispričate.
A: Je li brate, a što te zovu Kendža?
B: Ma duga priča.