
Ludačka potreba da uništiš sve što stvoriš.
* pet sati pisanja eseja *
Perfekcionista, gleda svoje remek djelo, bez ijedne mrlje, svaki red podjednako udaljen od ivice papira, rečenice vrhunac njegovog stvaralaštva, esej napisan najbolje što je moguće. Gleda ga nekoliko trenutaka, minuta, i odlaže. Nakon par sati mu se ponovo vraća.
Vidi mrlju.
Da li je tu bila na početku?
Hvata ga panika i ubrzano diše. Nije dovoljno dobro! Vidi gramatičku grešku. Ne! Odjednom nedostaci sami izlaze pred njega. Cijepa papir. Vadi svesku. Sigurno ima grešaka i u ostalim sastavima. Spaljuje je. Simbolično baca papire u plamenu kroz prozor.
Nisi da si mazohista, a i nije da nisi. A možda si samo naivčina koja veruje da će sve biti u redu a završi cedeći poslednju kap domestosa sebi u usta. Upisao si mašinstvo iako si tri godine srednje završavao s matematikom u avgustu, a i u četvrtoj bi isto prošao da ti profesorka nije završila u bolnici a na zamenu nije došla profesorka istorije. Večiti si optimista pa si oran i da otpevaš grobarsku himnu na severnoj tribini. Ponekad skuvaš sam ručak i ne brišeš istoriju pretrage. Ili si onaj lik koji se kladi da može da popije na eks onu dedinu rakiju od koje ljudi gube vid.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.