Šelest

Što bi rekao jedan od kolega vukajlijaša: Priznajem samo poeziju koja ne koristi riječi. Ali vukajlijasu dragi, kako da ja upoznam i razumijem bez riječi čitav jedan narod samo kroz njihove gestove i tišinu? Ili, ne daj bože, rafale svjetlećih metaka?
Ne, ovo nije još jedna proruska definicija a ja nijesam još jedan beskompromisni rusofil. Ja sam samo ljubitelj poezije, one sa riječima.

Nema više svrhe definisati ženu. Ne zato što je već odavno definisana već zato što nikad nije dodefinisana. Pjesnici su se mogli uhvatiti samo jednog njenog djelića u pokušaju da je definišu- blijede ručice, toplog stopala, crnih jezerskih očiju...
I haljina. Najmilijeg eolskog instrumenta.
Kratkih, balskih, lepršavih- koje otkrivaju. Dugih- koje pobuđuju na otkrivanje. Sve one imaju svoje posebne mirise, mirise žene i sve svoje izglede, izglede boginja i muza. Ali sve one jednako zvuče. Sve haljine šušte.

Svaki pokret, i onaj ženski, nježni, lagani i onaj, opet ženski, temperamentni, nagli- prati zvuk. Zvuk trenja jednog dijela platna o drugo. Zvuk dodira glatke kože i platna, drvene stolice i platna, grube muške ruke i platna korseta haljine. Ne, tu stvarno ne trebaju riječi jer taj zvuk ruši i zidove prostorija kroz koje haljina prolazi.
Kuvarice, bake, otmene djevojke i majke su podjednako vlasnice poezije koja zvuči. A čitavi ruski romani su samo zvuk jednog šeljesta, daha povjetarca, načuljenih ušiju i naglih pogleda ka izvoru zvuka. Jer nešto nagovještava, nešto se od tog zvuka očekuje. A sve zbog toga što taj zvuk uvijek ima nešto da kaže.
A govori mnogo, zbilja više od riječi. Jačina tog zvuka će zaljubljenom muškarcu dati uvid u jačinu osjećanja vlasnice a frekvencija zvuka je naznaka raspoloženja.
Sve što treba znati je znati tumačiti. A to nije egzaktna nauka, to je poezija.