
Višedecenijska praksa najvećih američkih kompanija da u izbornoj trci finansiraju oba kandidata. Pobednik je apsolutno nebitan jer, ko god zasedne na čelo države, dužan je da sa sobom u parlament povede i predstavnike firmi koje su u njega najviše uložile. Po isteku mandata, ukoliko šef države nije zadobio još 4 godine poverenja, ljudi se vraćaju natrag u kompaniju a drugi opet ulaze u parlament kako bi lobirali, gurali zakone, obarali konkurenciju...
Praksa nastala po ugledu na maksimu "Ako kaniš pobijediti ne smeš izgubiti".
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.
Multinacionalne kompanije su kao O'Brien iz 1984 Georgea Orwella. Kontroliraju i jednu i drugu stranu stranu. Oni koji su za vladu i oni koji su protiv vlade koji se nadaju izgraditi bolje sutra.