Mnogi se pitaju zašto toliki ljudi obožavaju vinil u odnosu na druge audio formate, kad je on po kvalitetu zvuka dosta lošiji od CD-a, pa možda čak i od MP3 formata sa visokom rezolucijom (kbps).
Jedni kažu zvuk je topliji, mekši, prisniji... jeste i to al nije to ono glavno.
Drugi ističu lijepe omote ploča, mala umjetnička djela. I to ima udjela, ali opet nije ono glavno.
Treći kažu da je tajna u kolekcionarskoj strasti, zadovoljstvu koje nastaje kad posjedujemo neki fizički objekat. Ima i tu istine, ali zašto nemamo onda sličan fetiš prema CD-ovima?
Pravi razlog treba tražiti u krhkosti i neponovljivosti ploče. Ploča se ne može lako umnožavati i kopirati kao CD, pritom je osjetljiva i pri svakom slušanju trpi sitna fizička oštećenja od igle. Prosto vidimo svojim očima kako ploča propada. Svjesni smo da je ne možemo vječno slušati, a da i dalje ostane čitava. Svjesni smo da joj često ne možemo lako naći zamjenu jer ko zna da li će ponovo biti u prodaji. Zato je svako slušanje dragocijeno. Ne želimo se fokusirati na druge stvari dok slušamo ploču, već samo na nju. Nećemo se predozirati prečestim slušanjem. To će biti posebne prilike, u kojima ploči dajemo svu svoju pažnju. E to je tajna vinila.
Druga tajna je u fasciniranosti primitivnom tehnologijom. Danas kompjuteri i sve digitalno se uzimaju zdravo za gotovo. Nisu više predmet fascinacije.
Ali kad vidiš da nešto tako primitivno, ploča na kojoj je zvučni zapis bukvalno baziran na fizičkoj površini ploče, udubljenjima i ispupčenjima koja mogu da se opipaju, može da stvori tako lijep zvuk... e to je magija.
fina defka
mehka