Tajna vinila

Mnogi se pitaju zašto toliki ljudi obožavaju vinil u odnosu na druge audio formate, kad je on po kvalitetu zvuka dosta lošiji od CD-a, pa možda čak i od MP3 formata sa visokom rezolucijom (kbps).

Jedni kažu zvuk je topliji, mekši, prisniji... jeste i to al nije to ono glavno.
Drugi ističu lijepe omote ploča, mala umjetnička djela. I to ima udjela, ali opet nije ono glavno.
Treći kažu da je tajna u kolekcionarskoj strasti, zadovoljstvu koje nastaje kad posjedujemo neki fizički objekat. Ima i tu istine, ali zašto nemamo onda sličan fetiš prema CD-ovima?
Pravi razlog treba tražiti u krhkosti i neponovljivosti ploče. Ploča se ne može lako umnožavati i kopirati kao CD, pritom je osjetljiva i pri svakom slušanju trpi sitna fizička oštećenja od igle. Prosto vidimo svojim očima kako ploča propada. Svjesni smo da je ne možemo vječno slušati, a da i dalje ostane čitava. Svjesni smo da joj često ne možemo lako naći zamjenu jer ko zna da li će ponovo biti u prodaji. Zato je svako slušanje dragocijeno. Ne želimo se fokusirati na druge stvari dok slušamo ploču, već samo na nju. Nećemo se predozirati prečestim slušanjem. To će biti posebne prilike, u kojima ploči dajemo svu svoju pažnju. E to je tajna vinila.