
Teorija čije utemeljenje možete pronaći ukoliko iz glavnog grada odete u provinciju. Osim čistijeg vazduha, nedostatka raspadnutih autobusa GSP-a po ulicama, začudiće vas i činjenica da većina pekara i kafića posluje sa cenama kao da su pod stečajem.
- Dobar dan, daćete mi jednu rol-viršlu. (pošto nigde ne piše cena, pruža 200din; prodavačica otkucava račun na kasi, na kojoj piše da je povratak kusura 170din)
- Izvolite, prijatno.
- (u trenutku, kreće da kaže prodavačici da mu nije vratila dobro kusur, međutim, pogled mu pada na cenu „kroasan 9din“; u totalnom zbunu napušta pekaru...)
- Izvini, je l' možeš da naplatiš?
- Da, naravno. To bi bilo 60din.
- Ali... imali smo dve kafe i kiselu.
- Pa da... 60 din.
- O_O!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Tako istinito.
Nebrojeno puta sam imao priliku (kada sam na terenu) da završim u nekoj vukojebini, gde se za 150 dinara nas 5-6 najede i napije.
Onda taman legne jedno pivce. :D
Pa, kolike su im plate, da su im cene više, pocrkali bi.
Pa da,kad sve pare odose u Beograd.Tuga,jad i cemer.