
Израз који користимо када хоћемо сами себе да утешимо.
- Мајсторе, да вам није мало накриво овај зид?
- Ма јок госпођо, чини вам се.
- Ма јес' мало накриво ево погледајте.
- Аман мичи се бре жено, јел видиш да радим!?
...Пар минута касније.
- Ауу.. јес' мало накриво. A нема везе, то тако треба.
Rečenica koju svekrva i snaja upotrebljavaju kada posluže poluzagoreli ručak. Zagorelo, pa šta. Moraš da jedeš ili te neće biti.
- Kevo, šta je ovo?
- Da, ženo. Kakav je ovo bućkuriš?
- Punjena paprika.
- Ovo ne liči na punjenu papriku.
- Šta ti znaš budalo. Ne mešaj mi se u kuhinju. To tako treba. Ćutite i jedite. Ajde, šta ste zinuli?! Jedite da vam ja ne bih trpala u usta!
Kratak, jasan i donekle učtiv odgovor, iz kojeg treba da shvatiš da ne treba da mi brljaš po kompjuteru, ne pomeraš stvari po stanu, da neću da sklonim krš koji sam napravio i da ću vodokotlić namestiti kasnije jer me sad mrzi.
Postoji i onaj "Ostavi to da ti prste ne bih polomio" ali taj koristimo u slučaju krajnje upornosti sagovornika da sve sredi po svojoj volji. Ako ni ovo ne pomogne, počinje se sa spominjanjem bliže i dalje rodbine..
Prosečni vožač juga.
Mile lupa ti nešto sa desne strane.
- To tako treba.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.