
Овако се понашамо сви ми у ситуацији када смо под притиском, јер не знамо где се налази одређена локација у нашем месту или крају.
:на улици те срећу неки ликови које до сад ни си виђао, вероватно нису из околине:
- Извините, где се налази кафана код Радојке?
:схватате о чему је реч, па мењате нагласак:
- Не знам заиста, нисам одавде.
Ljudi koji su večito izgubljeni i koji nikada ne znaju gde se nalaze. Prepoznaju se po fotoaparatu oko vrata i divljenju svemu potpuno običnom što ih okružuje. Ako se nalaze u automobilu još ih je lakše prepoznati jer su im automobili uvek besni.
Ravnica ko' vojvođanska, jedan jedini autoput.Ja sa rukama u džepovima kad ono staje crna mečka, iz auto proviruje starija gospođa sa šeširom i pita me:
-Vič iz d vej tu d manasteri Rača?
Ja je gledam ko tele u šarena vrata i pomislim u sebi da li je ona normalna jer postoji jedan jedini pravac nit' može levo nit' desno, u tom trenutku ona shvati koliko debilozno pitanje me pita i samo mi kaže:
-tenk ju!
I nestade u noć...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.