
Tako stariji ljudi nazivaju one koji su umrli. Ako se upustiš u razmišljanje zašto bi pokojnika trebalo nazivati veselim, nikad nećeš doći do logičnog objašnjenja. Možda ima veze sa onom staračkom patetikom: Blago njemu što je umro, a ja ostah jadna sama da živim.
Baba priča preko telefona:
Sama sam kući po ceo dan. Deca gledaju svoja posla, idu svaki dan u školu, ovi na pos'o. Da mi nije televizora, poludela bi'. A dok je moj veseli Nevenko bio živ, mi smo pili kafu ujutru, pa gledali vesti i one muzičke emisije svako veče...
Pridev koji obično dodaju stariji ljudi pre imena nekog pokojnika kada pričaju o njemu.
- Eee... Moj veseli Stanimir im'o muda k'o pesnice. Al' džabe, razboli se i umre.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.