
Golubarski nokat - dugi nokat na malom prstu jedne ruke.
Kada muškarac pušta samo nokat na malom, a sve ostale nokte uredno skraćuje, kaže se da ima golubarski nokat. Ime je dobio po golubarima koji ga po pravilu imaju i koriste ga kao uvek spremnu alatku u svom poslu. Nose ga i pripadnici mnogih drugih profesija: šibicari, harmonikaši, majstori...
- Vidi ovog seljobera, ima golubarski nokat!
- Jao, odvratno je, čačka uvo sa njim pa ga čisti olovkom!
Pitanje na osnovu kojeg sagovornik, koji vam se upravo zamerio, ne može ni da nasluti da mu sledi urgentna intervencija u predelu njokalice.
- Nego, Šomi, videh ti Maju juče, bogami dobru guzu ima, batice!
- Je l' si se ti vozio ikad u helikopteru, " batice" , m?
- Nisam, Šomi, a što pitaš?
- Pa imaćeš vrlo uskoro priliku, i to na putu do VMA.
Pretnja psu. Pandan pretnji detetu: "daćemo te ciganima".
Devojka koja se predstavlja kao Nada, a u stvari to nije.
Ana: Zdravo, ja sam Nada.
Boli te kurac, ne moraš prati noge, nigde se nećeš izuvati, iz škole pravo kući!
Došao s posla umoran ko pas, žena me s vrata staruje da perem noge. Nisam se ni čestito izuo, a ona oseti. Ima neke senzore, mada sumnjam godinama da radi za neku stranu obaveštajnu službu. Sve zna, pička joj materina.
- Ne misliš valjda s takvim nogama u kuću da uđeš?
- Kakvim nogama? I juče su iste bile, pa sam bio u kući.
- Ubijaju, dovde se osete, jel menjaš ti čarape, majke ti?
- Ej, kevu mi ne diraj, nije neg' godina prošla kako je umrla!
- Ko ti je majku spominjao, idiote?
- Pa ti, malopre. Kad je tebi kevu opsujem oma plačeš, a šta je ovo sad?
- More ne zamajavaj me. Idi operi noge, jel ti nije žao dece, da udišu to?
- Što, nek se kale malo, kako sam ja kad sam bio mali, he,he,he... kad se setim...
- 'De te nađo, 'de su mi oči bile, idi operi noge molim te.
- Ma što da ih perem, nemam sutra fizičko, ko će mi znati kakve su mi noge, kad sam ceo dan u radničkim cipelama. A i mogu da se pre'ladim.
Израз који се користи када неко негде иде, али је његова потребност том путу равна нули.
Рајко : ''Ић'емо сутра мало до града, да Милева види нешто. ''
Син џабалебарош : '' Идем и ја са вама. ''
Рајко : '' Који ћеш ми ти тамо? ''
Милева : ''Пусти га, Рајко, Бога ти. Иде само да му дупе види пута. ''
Isjecanje trougla na lubenici kako bi se ispitalo da li je zrela.
Vrhunski izraz ljubavi i divljenja prema nekom muzičaru ili muzičkoj grupi. To su ljudi za koje bismo fizikalisali, i to besplatno.
Dosta je onih na čiju bismo svirku otišli kada bi nam neko dao kartu za dž. Manje je onih na čiji bismo koncert baš voleli da odemo. Još je manje onih zbog kojih bismo pristali da popušimo čuvaru na ulazu, samo da bismo ih videli i čuli uživo. Ali, samo odabranima bismo nosili pojačala.
-Šta misliš o Pink Floydu?
-Ma, nosio bi' im pojačala!
Konačno uspostaviti bilo kakav kontakt sa osobom do koje je duži vremenski period bilo praktično nemoguće doći.
- Halo?
- Jebote, Mare, konačno! Mile ovde. Ne može te čovek navatati.
- Telekom Srbija…
- Kakav bre Telekom sad?
- …besplatno obaveštenje…
- Da l' me zajebavaš, pa to treba riba da govori?
- …pozvani korisnik trenutno nije dostupan…
- More vraćaj mi onih 300€ odmah, da ti ne bi jebo mater!
- …molimo, pozovite kasnije.
Неће још дуго.
Не помажу препарати из теве шопа и Божен козметикса и Кркобавићев еликсир младости.
Једном ногом у гробу, другом на кори од банане.
Док се баве боћањем и играњем шаха с другим „кандидатима“ или у женском случају, размењивањем рецепата за бакин колач, господин Смрт се смеши к'о поп на дете и оштри белегијом своје оружје.
Говоре како су задовољни и да су проживели довољно, иако скривају да би дали чак и своје резервне зубе да проживе још барем једном неки трс у сењаку иза штале.
Међутим, прц! Зајеб'о их биолошки сат.
Милунка са жвалама у угловима усана: „Је л', дете, а ова крема, 'оће она да ми поправи ове боре? Вечарске гледам Слагалицу с оним Милутином од куће Кркобабића, да се удесим мало...“
Апотекарка: „Не брини, бако, биће све у реду, лепо ће Вам та крема средити лице док Вам поп буде певао, јер већ смрдите на иловачу!“
Милунка са жвалама у угловима усана: „Шта ка'ш, дете?! Не чује баба, сине...“
Апотекарка: „Ништа, бако... Ваш рачун износи 687 динара...“
Прдеж који искусно и истренирано допутује до другог краја просторије.
Portir bre običan.
Odraz vremena početaka. Nemi i crno - beli film. Kada se govorilo onda kada se imalo nešto za reći. Kada su misli bile čitljive iz oka, iz pokreta, mimike ili gega i kada su iste zaista bile crne ili bele, lako razabrate, lako proniknute. Ljudi su se dijelili na dobre i loše, umesto današnjih sivih.
Čaplin je ideal. On je onaj koji ne želi da prianja svetu, da se povinuje. Stvaralac skitnice, po sopstvenom liku. Sitan čovek, velikih pantalona, uzanog tukseda, ogromnih cipela, i opet malog šešira, uz štap i brkove čini gomilu kontradiktornosti koje on čini skladnim do savršenstva! Perfekcionsta zna da savršenstvo ne postoji, ali proglasiće Čarlija limesom.
"Sjajan komedijaš! Obožavam Čaplina, plačem od smeha", reći ćete. Čarli je klovn, komedijan, lakrdijaš ako hoćete, ispuniće vam vreme i približiti usne ušima i sada, toliko godina otkako ga nema, da i vi nekad čujete iskren i nekontrolisan zvuk sebe ne brinući kako će odjeknuti.
Ljude je najteže nasmejati. Njemu je uspevalo da čitavoj planeti zagreje srca. Postojao je kao suprotnost drugom čoveku sličnih brčića, sa kim je delio popularnost. Crno - beli svet, zaista.
Danas, kako vreme prolazi a ja starim i bolje spoznajem svet, shvatam Čaplinovu tragičnost. Njegov osmeh, to je razigrani, nesvakidašnji, skoro neprirodni osmeh klovna čiji je cirkus svet, a audijencija sav narod. Njegove oči su bistre, plačne, njegovo srce osećam u sopstvenom dlanu pri svakom pokretu tog malog tela, nezaštićenog, nesviknutog na svet i na ljude...
A pokreti su poezija. On svakog udostoji podizanja šešira. Krivog štapa, bušnih cipela, pohabanog kaputa i pocepanog cilindra, sa limenom tabakerom punom opušaka od cigareta, sa podsmehom iz očiju prolaznika, on ne odustaje od sebe, od svog puta i načina. Čarli ne pokušava da bude kao oni, on je takav kakav je, i svesan sebe, skitnice i propalice koji je nedostojan ljubavi i poštovanja! I pored toga, on će dati poslednji peni slepoj devojci za cvet. Dostojanstveno će odbijati da mu drugi plate večeru iako mu prete batine...
Pravoj ljubavi nije važno da li je uzvraćena. Zato je i prava. Bistra i nehajna. On zavoli brzo i lako, a opet jako i zauvek. Zauzvrat, ne očekuje ništa... Jer zna, ljudima je ljubav mala, a on sem nje, nema šta mnogo da ponudi. Novac dođe i ode. Potreban je samo da čovek preživi. Da, samo. Jer ono što čini čoveka nisu bezvredni papiri koji danas ni krivi ni dužni znače sve ono što u čoveku postoji ili ne postoji samo po sebi.
Maniri i šarm, gegovi i humor, iskrenost i poštenje, nadasve ljubav, sve upakovano u skromnost, dakle sve ono od čega je satkan taj tužni pajac velikog srca, koji je bio previše svesan lošeg u ljudima, ali koji im je ipak dao celog sebe.
Čaplin je smešan samo u slučaju kada nisi on... Čaplin i pored zakrpe na srcu koja je veća od neranjenog dela, hrabro ide napred. Život je kratak, što čini svaki trenutak dugim. On se tuče sa jačima od sebe da bi odbranio slabijeg, dete, psa ili ma kog...
Zagledaj se nekad u njegov osmeh i oči, u njegove cipele i štap, u linije na njegovom licu. U ljubav bez stražnjeg izlaza i plana, i očekivanja. U njegov sopstveni svet radijusa njegovog koraka... Onda zagledaj u sebe. Ako pronađeš nešto od toga, pa ma kako sićušan trag to bio, ti si dobar čovek.
Kad skineš lepšu polovinu toliko brzim tempom da mučenica nije stigla ni da ovlaži.
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.