
Najstarija, ali i dalje ubedljivo najpopularnija, društvena mreža za kačenje sadržaja u Srba.
Sveobuhvatna enciklopedija naših državnih i društvenih lutanja, ali i kompletna kolekcija protraćenosti naših privatnih egzistencija.
Nema ni jedne jedine kvalitetne stvari, ideje, ličnosti, pojave... a da je tamo nismo okačili.
Sve što smo probali, sve čime se danas bavimo i sve čime ćemo (ću, ćeš. će. ćemo bilo pa ne ide, ćete, će) se baviti kad tad tamo završava.
Svi naši putevi završavaju na adresi starijoj od neta, vršnjaku velikog praska: њњњ.мачковреп.рс.
Srpski Rim, jebiga.
- Šta radiš u ova doba, što ne spavaš?
- Pišem definiciju mačkov rep.
- Tamo je i okači!
Svi na estradi seradi međusobno. Koja god bre baraba da progovori, odma je veliki drugar i prijatelj sa onom drugom barabom koju pominje. Pa dal je bre moguće? Dobro, osim možda Željka Šašića i Lukasa, jer mu ovaj oteo ženu, pa onda oni kažu moj bivši veliki drugar i prijatelj. I da, svi su oni pili s Tomom Zdravkovićem i baš njima je rekao neku tajnu iz života. Ove što su mlađi, njih je Toma ljluljuškao u krilu i davao im krišom pivo pa su i oni izrasli u boemčine ovake, velike drugare i šarmere. Da, i šarmere jer svi su stari šarmeri, a jedinica šarma je jedan Era (1€), pošto im je on najšarmantniji, odnosno najveća budala.
- Recite mi gospodine Baljaga kako je došlo do saradnje između Miloša Bojanića, vas i Đorđa Balaševića?
- Pa mi smo stari drugari još odavno, Miloš je zaljubljenik u oldtajmere kao i ja, a i Đole mora da zaradi nešto, Olja mu larma tako da...
- A ko je došao na ideju da se album nazove Dim, prašina, slina, Bojanić Miloš i Mali Iđoš?
- Pa tu ideju dao nam je naš stari drugar i prijatelj Bora Čorba dok je pijanom Džeju njegovom starom drugaru i prijatelju, a i našem starom drugaru i prijatelju gurao glavu u sneg.
Pesme je inače pisalo Patalo, šta god to bilo, koji je naš stari drugar i prijatelj.
Kao prvo, prezime. Misim, Šuvaković. Što kaže Siniša Pavić nomen est omen, ko da je pravljen za neku seriju. Stani malo...
Legendarni funkcioner sps. Majstor sofizma, suludih objašenjenja, logičkih vratolomija, uz šarmantni osmeh i prijatan glas. Trol pre trolova, prototrol. U to vreme toliko iritantan da je u stvari okrenuo krug. Kad čovek bre bolje razmisli ko da su ih pravili po nekoj modli, Dačić, Šuvaković, Milutinović, sve neki ratlukasti, debeli, pokvareni, ko potplaćeni rimski senatori tek dovedeni sa bahanalija. Al Šuvaković je otišao dalje, on je kreacija koja počinje da bude svesna sebe, da oseća svoj ogroman potencijal apsurda koji će isporučiti kao govna, na narod, a kao vrhunsku poslaticu za nešto pametnije gledaoce. Kad samo vidiš njegovu facu koja je kombinacija Slobe i Džona Kliza ne možeš da ga mrziš i psuješ, već ti ostaje da uživaš u tome što ti se nudi, jer ovo ne može da bude stvarno, ne? Još kad onako sa podmehom vodnjikavo pogleda sagovornika iz ogavne opzicije i krene da ga nadglašava i unjka onim puslica torta glasom u stvari shvatiš da su ovo sve režirali Montipajtonovci. Pa da će konačno neko da uzvikne a sad nešto potpuno drugačije, a na Šuvakovića da padne onaj teg od iljadu kila. A u stvari tako je i bilo, jedan skeč se apsurdom završi, pa krene drugi, misle oni koji ne znaju za jadac ovo je nešto stvarno drugačije, kad na kraju opet Kliz/Šuvaković! Izvuko se ispod tega, drži zvonce i podjebava te na finjaka il te tera da kreneš sa bananom na njega a on te lagano spuca pištoljem.
Nego, sva sreća pa su ta nevesela i neozbijna vremena prošla, Šuvaković ko zna gde je, čuva pčele sa onom mrežastom kapicom, il se oblači u toge i drži govore po sobi sam sebi, a i Pajtonovci se bogami promenili, okupili novu, mada sličnu ekipu. Mada verujem da i Šuvke gasi televizor kad pogleda svog nekadašnjeg kolegu isto tako rođenog za apsurd i komediju kako pokušava da režira dramu.
Modedit: klikni za sliku
- Faul važi!
- A ne, ne, ne važi... (unjkavo)
- Kako bre ne važi jel si me odalamio tom 50 kila mlohavštinom od ruke kad sam krenuo na ulaz?
- To stoji, ali molim vas lepo ne kaže se faul važi
nego FAUL KOŠ VAŽI, meni je žao zaista ali koš ne može biti priznat mi bismo izneverili time principe...(još unjkavije)
(pogled Džon Kliz i mahanje glavom)
- Je li bre koji ti je ovaj Šuvaković što si ga doveo?
- Šta je bre ovo? koji potrošeni minuti, koji megabajti kad mi se b92 otvara pola sata, odakle sad iljadu i sedamsto dinara?
- Hiljadu i sedamstotina i sedamdestedevet dinara.
- Ne drobi bre, odakle ovo kad te pitam?
- Kao prvo, da li ste pročitali ugovor do kraja? Ne? Pretpostavila sam. Da jeste, videli biste da ste potpisali da mi zadržavamo pravo promene cena naših usluga koje se mogu desiti za vreme trajanja vašeg ugovora. Pa tako, a u skladu sa tim, zaokruživanje jednog minuta na 10 kao i 1 kilobajta na 1 megabajt, spada u novi cenovnik koji stupa na snagu... (unjkavo 100ŠV)
- Ama dosta više crkli da bogda Šuvakovići, pa jel sam ja za to petog oktobra nosio fotelju iz skupšine kući?
Дирљива лепота поцепане спорт чарапе која се у смирај дана пресијава кроз "Филе" папучу на нози бркатог аутолимара Камена Џингисова док пијуцка кафу са укусом јарчеве гузице у бифеу "Съединението", Пазарџик. Прдне пешес пута, намигне функционалним оком на конобарицу Кристалину звану Кикенчето, брисне скорелу балу са углова усана и ужива у погледу на спаљену земљу око себе.
Боже здравља, заратиће се, Ниш ће бити наш, има скара с кимом да се пече.
- Назваћу своје чедо Балкан.
- То је једна права барокна бугареска. Усраће га вршњаци од батина док буде похађао школу.
Orijentir u našim posrnulim gradovima, pandan svetioniku na moru. Mana je svakako nedostatak izvora svetlosti na vrhu, što ga čini neupotrebljvim noću, osim ako nemate jako izoštreno čulo mirisa a da uz to obavlja i svoju primarnu ulogu.
- Izvinite, da vas pitam. Je l' znate gde se nalazi ''Radničko naselje''?
- To ti je dole kod Leminda.
- Znate ja nisam odavde...
- Ok, ok. Vidiš onaj dimnjak, cepaš pravo ka njemu, pa na raskrsnici ispred, skrećeš desno.
- Hvala druže!
--------------------------------------------
- E gde si Bole, ne vidim te?
- Evo me u uglu kod šanka.
- Nemoj da mi bežiš odatle, stižem.
posle 30-tak minuta
- Pa gde si do sad čoveče?
- Gužva jbg, da nisi ko fabrički dimnjak, ne bih te ni naš'o.
- To su ti prednosti visine brate.
- Visine i nekupanja, he,he.
- Jebi se majmune.
На самом почетку јасно мора да се болдира: Државо пропала, не можеш ти да нам сервираш толико гована колико ми можемо да поједемо, не можеш ти толико да нас шамараш колико ми можемо да провоцирамо и трпимо и не можеш ти толико да поскупљујеш намирнице колико ми можемо да платимо и ћутимо!
"Да ли сваки народ има у подсвести урезано да је баш његова земља најгора за живот?" и "Зашто на сваком кораку добијаш доказе да ово прво заправо има потврдну конотацију?", само су нека од питања што муче појединца који се приклања оном што мисли већинско гласачко тело па се накнадно "једе" у себи јер схвата да ништа не може променити у укорењеној, постојећој хијерархији. Опростите на изразу, али јебу нас како стигну и ко стигне. И може им се. А и ми се нешто много не цимамо, већ само наместимо дупенце и чекамо да нас оплоде.
Сећам се да сам једном приликом, негде око предизборног лудила, упитао свог деду зашто уопште излази на гласање кад и сам верује да су све то иста говна, само други скринсејвер. Одговорио је: "Веруј ми, немам појма". Моја знатижеља се није ту завршила већ сам полако почео да откопавам старе рушевине у нади да ћу саградити нешто што ћу пратити у својој "вожњи кроз будућност". "Стани, видиш да сви политичари музу краве, рукују се са свима, свуда иду. И сви знају да је то само тренутно, док га не изгласамо. Онда више никог не виде. А опет људи иду као манијаци по кампањама, машу оним њиховим обележјима и урлају гласније од осталих", рекао сам помало љутито. "Знам ја све то, али ето. Обећали су да ће да асфалтирају наш крај, да ће да споје две месне заједнице. Да ће млади сутра имати посао, да ће зарађивати", одговорио је тужним гласом. Ту сам схватио да од човека/људи нема већег зла. И похлепе. Највећи човеков проблем је човек, он иницира којекакве "сеансе", сервира пакост, лупа шамаре...
- Министарство финансија и ЕПС предложили су Влади Србије да струја од јесени поскупи за 30%. Предлог да се увећају рачуни последица су чињенице да ће Србија морати да увози струју и да то унапред плати.
• • •
- Министар Вујовић тражи: "За 10% смањити плате и пензије! Ако би сви плаћали акцизе, царине и порезе, уштедели бисмо око 100 милиона евра."
ЧИСТО ИНФОРМАТИВНО: Нови гувернер НБС, Јоргованка Табаковић, пријавила је Агенцији за борбу против корупције нови МЕСЕЧНИ ПРИХОД на тој позицији од 679.174 динара.
Онда су је нешто напали да смањи себи плату јер је сувише велики износ (ма јок, уопште!), а њен одговор је да ће то учинити у што краћем року.
ЧИСТО ИНФОРМАТИВНО 2: Јоргованка Табаковић себи, ипак, није смањила плату!
ЧИСТО ИНФОРМАТИВНО 3: Минимална зарада у Србији, без пореза и доприноса за обавезно социјално осигурање, износи 115 динара по сату. То значи да минимална плата у Србији износи 20.010 динара и на том је нивоу од пре две године.
• • •
Стопа незапослености у Србији никад већа, а послу се у овом тренутку нада чак 792.888 грађана. До краја године назапосленост до 30%.
• • •
Можемо да хранимо пола Европе, али смо лане у иностранству набавили 45.000 тона свежег поврћа. Не штедимо девизе ни за лук, пасуљ, купус, ШЉИВЕ, јабуке.
Е, ВАЛА, ОЈ СРБИЈО МЕЂУ ШЉИВАМА!
U slobodnom prevodu dati pičke.
Iako se i muškarci mogu podati, prevod dati kurca ne odgovara ovom terminu. Dati kurca zvuči previše alfamužjački za ovu krilaticu, jer onaj ko se podaje nalazi se u podredjenom položaju i iako je Jemen on automaCki postaje Oman.
Najćešće se ovaj izraz koristi za opis naivnih mladih dama koje su svoje južne regije podale mudrim osvajačima sličnom metodom kao što je Srbija p(r)odala Kosovo.
A: ...i da u zapisnik udje da se ovdeprisutna Irena u trenutku slabosti podala ovdeprisutnom Stojanu, te nakon toga ostala u blaženom stanju. Stoga mi preko suda trazimo da tuženi Stojan koji je obljubio ovo takoreći djete, prizna bebu i prihvati da izvršava svoje obaveze kao oca u vidu skromne alimentacije...
S: Čekaj, imam i ja nešto da izjavim za Dnev..., ovaj sud...Kao prvo da citiram Gruča, istina je da sam na nju objebo, ali ne u tom smislu da mi se ovde pripisuje. A svi znaju da je ta, sveprisutna kako joj tepate, sama trljala pičku o moju butinu...
A: Prigovor...
S: AMA, ne prekidaj me kad teferičim, ...dakle vidjela je da sam već mortus pijan pa je htjela da, metodom uvali bebu, dodje do lake love, a svi znaju da se, kako vi rekoste podala u trenutku slabosti bar još trojici te iste večeri. Stoga nećete vi od Stojana ovde budalu praviti, podajte vi nekom drugom tu priču...
Malo, 0.25 pivo, antipod starom formatu. Nedovoljno ni vinjak da gasi, namenjeno deci i polno još uvek nezrelim muškarcima, kojima je diskutabilno slovo M, u rubrici "pol", izvoda iz matične knjige rođenih, bez obzira na godinu proizvodnje.
Nekako je pedersko, brate, ne gej, nego baš pedersko.
To kad naiđeš na čvornovat zaguljen panj pa nećeš da šineš po sred njega nego ga šibaš okolo, otkidajući deo po deo, dok ne ostane samo čvor, e onda je već lakše. Prođeš pored Carigrada, zapamtiš gde su naprsle zidine, jebavaš se tamo po nekim anadolijama i balkanima pa se vratiš po glavno. A uvek se neko vraća po glavno, i po glavu.
- E, vidi deda Živana, znaš ti koji je to čovek bio, čovečina, a vidi ga sad, šlogiran sedi ispred kuće, greje ga sunce, suši ga ko mokru cerovinu, iskrajcovo ga život samo tako, samo truli čvor od njega ostao da ga još malo drži, al crno mu već iz duše izlazi, uskoro će da se vrati korenima.
- Uuu dobra ti ona komšinica!
- Hehe jeste, krajucjem ja to polako...
- Samo ti krajcuj al drugi će da je icepa!
- E tata idemo na eskurziju u Španiju! Spremi minimum 800 evra!
- Štaaaaaa?! Koooo?! Gdeeee?! Vodeeee!!!
- Stani bre ćero, de ćeš u čvor upredeni pusti mamu da ga krajcuje.
Mala, mala, mala, grupica iz kraja. Ne zove se ekipa zato što njeni članovi nemaju osobitih dodirnih tačaka osim činjenice da su ga svi ili skoro svi pipkali na istu vaspitačicu a sada snimaju loše reklame za još lošije pivo.
Nema tu zajedničke ljubavi prema fudbalu, basketu, reketu ili lakim opojnim drogama, jer društvance je šaroliko. Tu se s jednakim žarom druže propali pesnik koji povazdan citira Puškina pa plače za ljubavlju iz mladosti što mu je zapalila za Kanadu i lokalni pijanac koji se u slobodno vreme bavi automehanikom radi zabave i profita.
Tu se ljudi dobro znaju pa nema ni laži ni prevare, zajedno su jer drugo nemaju kuda.
- Ovo je moja ekipa. Tu je Gile koji me je na leđima izvukao iz krkljanca kad su ono tokom polave rasprodavali raskvašene patike na sajmu, a ovo je Ćoškara, lik kojeg udaramo jagnjećom bešikom po glavi kad smo tužni ili nam je dosadno.
- Ne seri? Mogu da probam?
- Fala bogu, evo, raspameti se.
- Ahahahaha... pazi brate što je dobar osećaj, neeevera!
- Ehem, znači mi ti se znamo od najranije mladosti, evo vidiš ovaj Mile ovde i ja smo praktično nerazdvojni, s njim sam još kao mali gmizavac prvi put razmenio pelene, roditelji nikad nisu znali koji se tačno od nas dvojice usrao.
Šta da ti kažem... ovo je ekipa za koju živim.
- Kakvo društvance, jebote.
Šmekerizam koji se upućuje namrgođenoj ili malodušnoj radnici. Deluje trenutno bez kontraindikacija, ali i bez veće šanse da izgovarač “završi neki konkretni posao “ sa dotičnom u smislu da će nakon toga da je jebe. Cilj je vraćanje radnog elana, fokus na prodajne artikle, sagledavanje mušterija u nagomilavajućem redu i povećanje frekvencije tipkanja po fiskalnoj kasi. Jedan nesebičan altruistički gest prema mušterijama koje će već sledećeg trenutka biti ekspresno uslužene od strane nasmejanog lica lepe radnice dok se osoba koja je tražila osmeh udaljava od objekta kao Talični Tom u poslednjem kadru svake svoje epizode.
Jutros. Prilazim pekari Friteza. Red ispred barake (više liči na golubarnik napušten s početka prošlog veka nego na mesto gde ljudi jedu, al' zato burek prste da poližeš). Vreme tmurno, oklembesili se ljudi, savilo glavu i staro i mlado, računaju verovatno kako da se uklope sa skresanom platom i ubogaljenom penzijom. Mlado devojče ispred mene odustaje i oslobađa mesto. Ostadosmo samo nas desetak muških da pouzimamo hranu i begamo. Al' ne biva. Unutra kao da tri radnice porađaju četvrtu ili se dešava neka grđa muka. Ote se prdež gladnog stomaka jednom deki, pronese se karaburmom, a ja konačno uđoh unutra po svoje nutrijente. Zastoj. Četiri žene bezizraznih bledih lica nesvesno glume loptice za fliper, zuje iza pulta, odbijaju se o zidove, vraćaju se, lutaju, odlaze po nešto, donose ništa, niko ne dobija uslugu. Mislim se u sebi: “hoćete da vodite državu, a ne mož' da se organizujete da nam podelite po burek i jogurat, ne tražimo mnogo!“ Nekako dođe na red debeljko kome spakovaše u džakove četvrt pekare, odvuče svoju guzičetinu i gladne oči i oslobodi mesto njemu-kralju doskočica i motivišućih fraza. Iz okovratnika maslinasto zelene jakne (najverovatnije iz seknd henda vojnog otpada) promoli se špicast, tanak nos, i čovek progovori:
- Jednu lepezu sa sirom, kiflu sa džemom, jedan osmeh, i jedan jogurt!
Kad čuše ovo za osmeh sve radnice se nasmejaše (čudo jedno), jedna pokri prazninu gde bi trebalo da bude zub (ili dva, tri) i prasnu u smej:
-ći ći ći ći
Radnica sa tetovažom na vratu (mlado pičence, onako nije loša, samo ko zna koliko je ta istetovirana ako je i šiju popunjavala, na nadguzju je verovatno scena usekovanja Jovana krstitelja u hd koloru) isto pršte u smeh pa prionu na kasu.
Dok si reko sirnica svi bismo usluženi i sretni.
Izađoh sa svezanom kesom napolje, a ono sunce granulo.
Beogradski Pekam. Granica Beograda sa onim što je Beograd, a ne bi smelo da bude Beograd. Opština u kojoj se ko šare na zebri prepliću naselja u kojima dominiraju Zvezdaši sa onima u kojima dominiraju Partizanovci. Brdovita ko San Francisko. Ima prirodu lekovitu ko u Černobilju. Mesto u kome se naselje sa desetospratnicama graniči sa prašumom u kojoj može da vas izede anakonda. Najbombardovanije mesto u Evropi posle Drugog svetskog rata. Penzionerski raj, pa na površini prečnika pet-šest kilometara sadrži desetak kafića i desetak kvadratnih metara kulturnog i zabavnog sadržaja. Glavni izvor prihoda "Poštine" kablovske televizije (realno, da nije rakovičkih penzionera, svi bismo prešli na nešto bolje). Sedište FK IMR, koji je osamdeset i neke izbacio Zvezdu iz Kupa Maršala Tita (dobro, ovo moćno zvuči, ali je netačno). Nekada se u njoj nalazilo slavno Kijevsko jezero (danas isušeno), na kome su jednog vikenda 1905. godine izblejali Mileva i Albert Ajnštajn, i to iste godine kada je on objavio teoriju relativiteta (ovo moćno zvuči, i tačno je!). Sadrži soliter, za čiji krov mi je Aca Baron rekao da se na njemu nalazi ispravni helikopter koji niko ne ume da pokrene. Sadrži istoimeni srednjevekovni manastir, u kome su sahranjeni mnogi crkveni VIP-jevi, uključujući i Patrijarha Pavla. Šešelj je tu otpočeo pohod na vlast i slavu.
Kao posebnu turističku atrakciju, izdvajamo resničko jezero Pariguz, često nazivano i beogradskim kupalištem budućnosti. Kada ga za šurnaest godina srede, ja vala ne ulazim u vodu, neću da me izede kakav mutirani grgeč.
Biti opterećen recidivima prošlosti koji te ometaju u daljoj karijeri, a i u privatnom životu. Najčešće se ova fraza vezuje za političare, bivše kriminalce i sve one koji imaju "zanimljivu prošlost".
- Razmišljam nešto, dobri moj Ivice, da oformim Ministarstvo za ubrzani razvoj. Moćno zvuči, a i da narod vidi da ne sedimo skrštenih ruku. Samo, ne znam koga da stavim za ministra...
- To ti je bar lako, lepi moj Alek. Stavi Dinkića, ima iskustva, a ima i diplomu, ne moraš da mu kupuješ.
- Kako ću njega, nije dobio ni 2% glasova, a i vuče tolke repove iz prethodnih vlada?! Jedino da novi resor nazovem Ministarstvo za ubrzanu pljačku.
- Pa to ti je isti kurac. Imamo rešenje!
---------
- Gledam nešto ovu našu koleginicu Vericu. Zgodna, lepuškasta, ništa joj ne fali. Dobro, jes da je kafe kuvarica, ali bar ima radno mesto. Eno, već je dobro zagazila u tridesete, čudi me kako ne nađe nekog poštenog čoveka da se uda...
- Bi ona, da ne vuče repove za sobom.
- Kakve repove?
- Ih, kakve. Sve do Kaćke petlje, burazeru!
Maksimalno užurbavati pod pritiskom. Skroz podignuta sisica ekspres lonca.
Probati da svane pre sabaha. Ukratko, šejtansko maslo, instant umućkano sa turbo skrlet mikserom.
Jebo mater, ni za kurac nismo. Još nisu tranšeje iskopane, još sa Cimermanom nije skroz rastaljeno sve oko priznanja i naouružavanja beretki, sčetnicima još sto kuraca valja ispregovarat oko crne berze i tih folova golova, a oni meni jarane malo prije javljaju Svat sutra mora bit ubijen. Ama, insani božji, lako je ubit, al šta onda. Nema bolan, džabe se mi ložimo, nema ni čune od nas. Svega mi, mi jedan običan gradžanski rat nismo u stanju natenane, ko sav normalan svijet, pripremit, a kamoli se nadat organizaciji ljetnje olimpijade.
I nju bi nagargali u maju da bude. Tita mi, ko da gledam, neko bi poletio Moglo bi otvaranje bit za Dan mladosti!
Pokušaj da se polni odnos, s muške strane, produži na dovoljan za minimalno zadovoljstvo one druge strane. Da ne kažem ženske, ne bih da uvredim nekog u ovo osetljivo vreme.
Za ovo se koriste različite tehnike, od vizualizacije Vjerice, preko prisećanja na Vojislavove odabrane izraze lica, pa sve do sabranih izvinjenja Borisa Tadića.
- Aaaa... mmmmm... tooo...
- Ja sam gotov! Samo još malo!
- Svaka čast Vučiću, za samo par meseci je svojim predanim radom ...i požrtvovanjem doprineo da veliki broj ljudi oseti nešto novo na političkoj sceni..nešto što će uspostaviti red i poštenje...u Srbiji koja je bila prekorumpirana.
- TO MALAAAA! IDEMO JOŠ JEDAN KRUG ZA ISTI ŽETON!
Merica naše osrednjosti, deminutiv života, šaka pirinča, opredmećenje propalosti nekadašnje srednje klase u vidu plastične kante, još jedna potvrda o ulasku u začarani krug na kome se okreće oko nečeg što bi trebalo da bude život, zajedno sa ostalim osrednjim stvarima koje se množe oko nas, hteli ne hteli, led televizorom na akciji u Idei, laminatom koji zamenjuje parket koji je noću škripao lament nad Sfrjotom, pvc prozorima, forma ideale lajt ivericom, second hand robom za koju pre deset godina niko nije hteo da čuje, a sad ćutke oblačimo košulju koja je dosadila nekom švapskom dedi, i još je posle hvalimo. U suštini sve ovo ne mora da bude loše po sebi, jebeš to, stvar je stvar, neću da robujem tome i te gluposti, al ipak, majku mu, odjednom se setiš da postaješ sredina sredine, mediokritet mediokriteta i da polako zaokružuješ svoju priču osrednjosti koja se okreće oko posla sa trieshiljada platom i privilegijom radne subote. I dok častiš komšije i rodbinu i dok svi kao oduševljeno razgledaju ukutkanog polovnjaka kakav ćeš i ti postati za desetak godina, ipak ti nešto otužno dođe sve to, mada se tešiš da ćeš konačno da se voziš ko čovek, dobro, čovečuljak, čovečić, čovučić bar. Nekad beše Jugić sad Puntić, samo ovaj prvi bar je bio nov i naš, kaže ti deda iz komšiluka, a u ovom drugom još kao da se naslućuju, ma koliko vešto isprane, fleke na sedištima evropskih izlučevina, koje postaju potpis u mrljama naše drugostepenosti. Da, mi smo sada drugorazredni i to više ništa ne ispravi, i onda kad, ma koliko pomiren, čoveku dokurči sve to, kao propratni simptom javlja se ono što jedino može da se javi, sladak sirup za bolesnu decu – jugonostalgija na koju niko nije imun, more sete, sećanja i propuštenosti u kome se slatko kolektivno pliva, bakarna boja koju smo jednom na nekom drugom suncu dobili a da nikad ne izbledi, mada sve više podseća na jedan drugi bakar, ciganski.
- Skupio sam neke pare, pa sam mislio konačno da zamenim ovog mog jugića pa reko da te pitam, znam da ti pratiš to i znaš, šta je najbolje da uzmem...
- Stani, koliko misliš da daš?
- Pa šta znam oko dve hiljade, dobro dve i dvesta, a možda i...
- Uzimaj Puntića i gotovo, da manemo sve te priče: od mesta a do mesta b, jeftini delovi, sigurnost, potrošnja; ti si čovek za punto punto je auto za tebe, ima da ličite jedno na drugo ko gazda i pas, naći ćemo neki koji je malo prošao, ispod petstoiljada, troši litar benzina na petsto km, i dodaješ sebe među ostalo Srblje sa novim kolektivnim prezimenom Puntić!
Izdrkati ga na Ivanu Španović.
Ili kako sam svršio na centru igrališta na Marakani.
- Ćao, Ivana!
- Hej, ćao! Ti si nov, je l' da?
- Da, počeo sam juče da treniram. Gledao sam svetsko prvenstvo i primio se na atletiku.
- Stvarno? Jao, baš mi je drago kad tako nešto čujem, što više mladih ljudi treba da se bavi sportom. Koja disciplina ti se sviđa gde bi voleo da se oprobaš?
- Ženski skok u dalj, ali to su mi rekli da ne mogu, pa još uvek trener traži za koju sam disciplinu talentovan.
- Hahaha, ženski skok u dalj, vickast si skroz. Zar ti se nije završio trening?
- Jeste, ali sam čekao da svi odu sa stadiona, da malo ovde vežbam.
- Zaista?!? Pa ja obožavam entuzijazam! Tako i ja moram sada još par puta sama da probam zalet, to je recept za uspeh. Neću dugo, pa možeš onda ti. Važi?
- Važi. A šta to sad radiš?
- Španujem eksere na novim sprintereicama od sponzora, moram još da se navikavam na novi model.
- Aham.
- Ej, zašto skidaš šorc?!?
- Ne obraćaj pažnju na mene, moram se i ja malo našpanovati. Možeš eventualno samo malo da se nagneš napred i to je to.
- Pa ti, ti... DRKAŠ!?!?
- Zbog tebe mi je skok u dalj omiljena disciplina, zbog tebe treniram, ti si divna, ti si božanstvo. Voleo sam vas nemo i bez nade, s ljubomorom i strepnjom srca svog, voleo sam vas iskreno i nežno, voleo vas tako drugi, dao Bog! Još samo malo da ti priđem, tako.
- Eeeej. UPOMOĆ!!!
- Pa rekla si da voliš entuzijazam, gde ćeš?!? Nema nikoga na stadionu, rekoh ti, neće nam niko oduzeti ovaj divan trenutak, ne brini. Hej, pa nemoj da bežiš?!? Ivanaaaa!
- Upomoooć!
- Joj bre, UH, nije lako trčati, UH, ovako golišav, UH, kroz travu Marakane i drkati istovremeno! UH. Znam da trčiš samo da bih, UH, te na kraju stigao, Ivanaaaa! Sviđaš mi se kad ćutiš, UH, jer si kao odsutna, UH, i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te, UH, čini mi se kao da su ti letele oči, UH, i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta. UH! Svršiću, vrati seee!
Da. Definitivno ima dobrih fora, svaka čast onima koji ih smisliše. Respect Vukajlija.
MyCity Forum · 4. Februar 2009.