
Ispit na kome se (u najvećem broju slučajeva) pada samo sa stolice, a svi zentaju od istog. Ispit na kome ti troje do petoro raspalih metuzalema, koji više ne mogu da karaju, a mrzi ih da pod stare dane uče šah, daju pisanu preporuku za Biro za zapošljavanje, zatim te sažaljivo pogledaju, pomaze po glavi, a od tebe se očekuje da na sve to predeš k'o Garfild na lazanje.
Ako (slučajno) nađeš posao u struci sve gore navedeno brzo adresiraš na zaborav.
Pa srećno !!!
HA! Ovaj..ha. Ahaha. Državni ispit - sam po sebi kao takav, predstavlja svojevrstan test inteligencije, visokog nivoa i apsolutno anonimnog karaktera. Pretpostavlja da jedan civilizovan i fakultetski obrazovan čovek, nakon sveg prethodnog školovanja, napora, upornosti i odricanja treba još da polaže i nekakvu bonus maniparu, kako bi konačno mogao dadobije ful tajm džab za 25 000 dinara. A neće.
- E dje si, aj do mene, ljudi, žene, ovo - ono. Pa ćemo u grad.
- E neću, učim za državni.
....
- E magarčino.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.