When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.
,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.
,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?
Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo
No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.
"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.
Na sajtu vukajlija.com definisan je pluskvamfutur I i II , poseban morfološki oblik glagola, kojim se služe političari kada govore o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.
Walt Whitman
Од поезије, Момчино Настасијевић
Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.
Poštovanje svima!
Ne znam koliko (ne)volite elektronska izdanja, ali bih vam ovom prilikom preporučio sledeće:
http://issuu.com/sasa.paljenkas/docs/sasa_paljenkas_-_u_jednom_dahu
Poštovanje Arbore.
,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.
,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?
vesnam, dali si seks?
Ja sam nacionalista.
Steta, glasam za LDP vec 35 godina.
opaka svetlost šestari
v. p.
po tami moga tela
opaka svetlost šestari
v. p.
To u kombinaciji sa
u tuzi mojoj smeđoj
su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera
Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo
No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.
Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.
Moja omiljena reč je bolešnjak.
"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.
zašto brišeš postove ti?
Kolegice, da li si za intimno druženje? Sad sam legalan.