Nezasiti smo:)
Deluje mi kao slična knjiga Vremenu smrti koji sam čitao pre par meseci,barem po tematici...
prividno ista tamatika, Šejn...al Ćosić komunjara, pisao iz njegovog komunističkog ugla...
ja kad sam pročitao Vreme smrti steko sam utisak da smo mi najgori na svetu....a kad sam pročitao ovo shvatio da nismo...
Nisam mislio baš po filozofiji i uglu gledanja da su slične(nisam kompetentan ipak da sad izlažem neko mišljenje jer nisam pročitao obe knjige,mada ovu knjigu nameravam da uzmem iz biblioteke,zainteresovao sam se,volim romane sa istorijskom tematikom)već po vremenu odigravanja radnje i prikazivanja rata drugačije od pukog statističkog istorijskog gledanja...
jel to vikendom nema projekcije :)
Ima, ima, samo izvolte :)
Bukmarkovao sam onaj link. Nezgodno mi je da čitam delove. U zadnje vreme sam primoran da čitam elektronske knjige, čovek se na svašta mora navići.
Cule, knjiga ima ukupno 146 strana, tanka je skroz, ako imaš u blizini biblioteku ja ti preporučujem da je uzmeš iz nje, triput bolji osećaj nego kad čitaš u elektronskoj varijanti:) Ipak, nastaviću ovde da kopiram, možda se nekom i dopada:)
Pa da nastavimo...
Ne znaju deca šta govore
Poplićem ja prošće. Radoje mi pripomaže - lep dan za taj poso. Kad, javi se crkveno zvono i birov poče da se dernja. Ja ne razabiram, al osećam da ima nešto novo i da se opet neka litija sprema.
Milutine, Milutine! - Mijailo zove, da idemo u školu. Odma. Poručio učitelj, da i mi ratnici dođemo, da prikačimo odlikovanja i ponesemo barjake. Srušen je, veli pakt sa Nemcima.
Ček bre, jesu li se Nemci pišmanili i najurili nas, ili su to ovi naši napravili neku ujdurmu?
Naši obraz osvetlali - raduje se Mijailo.
Ama, mislim se, rano je za radovanje, tek ima obraz da se svetla, lasno je pocepati ugovor, jebem ti boga i sve do boga, ovo na rat miriše.
Odem ja da se obučem i krenem za Mijailom. Šta ću, ne mogu ni ja osim sveta.
Milivojčić sa Obarka naiđe, nosi barjak, zove me da idemo zajedno. Ja izvrdavam, nisam željan barjaka. I njemu savetujem da se mane, šta će mu barjak, barjak je srpski, svatovski, nije državni, jugoslovenski.
Milivojčić ni da čuje, milo mu barjak nositi - mlad čovek, nije bio u ratu i ne zna šta je barjak.
Živani se ne sviđa. Vrti glavom Živana: Što ćeš ti, Milutine, među decu i učitelje, ti si, veli, odužio svoje, nemoj da te tako našaranog i okićenog za neku nesreću iskoriste i namagarče; bolje ti je da ideš ko guska u maglu, nek prođe ova litija bez tebe.
Razborita moja Živana, al kako da je poslušam, kažem ti, ne mogu ni ja osim sveta. Odem školi.
Nas solunce stave na čelo povorke, pa u čaršiju. A tamo glavna učka. Srpska posla. Na ulici đaci i barjaci, vika i pesma. Tako je bilo i devesto četrneste posle ubistva onog princa u Sarajevu. I onda su se veselili ko da su rat već dobili. Ni sad nisu bolji. I sad su napustili skamlije, digli barjake, psuju, pevaju, kliču i podvriskuju. Srušili pakt sa Hitlerom. Na sav glas viču: "Bolje grob nego rob!" Ko da će im neko dati da biraju, šta im je bolje, ko da neće biti i jedno i drugo kad se uzmora - a nije dobro ni jedno ni drugo.
A mi, solunci, kažem ti, vako, napred, pred onom decom idemo bangaljavi. Šareno odeveni, šumadijski. Sjakti se ordenje i medalje što smo na grdnim bojištima podobijali. Oko nas se dernjaju, zafaljuju se Engleskoj što je pomogla Srbima da sruše pakt i vladu, i da postave novu koja će sigurno da nas povede u rat na strani Engleza - a ja se mislim: nisu Englezi ludi, Englezi svoja posla svršavaju, briga će nji biti koliko će Srba nestati, baš ko i onoga rata.
Stanite! - povikaše. Zaustavljaju nas neka deca, đaci. A fotografi, vako, ispred nas, nameštaju se, oće da nas slikaju, te ja ruku na oči, nije mi do slikanja, nisam siguran šta ovo znači i kud vodi, a slika, zna se, ostaje večito, mogu je i u novine uturiti, pa za večita vremena, ko da sam ja neku sudbinu narodu određivao. Ko da sam ja izvikao sve ovo, znaš i sam šta je fotografija, može i u arhivu da zaluta, pa dokaži ti posle da si bio samo jedan Šumadinac i jedan seljak... Šta ima da ti pričam: slikati se treba posle rata, ne vredi pre, a nisam ni rad da mi psiju mater i kad se bude stradalo da pitaju kud li se dede onaj čičeganja što je okićen i šaren vuko mačka za rep pa se još i slikovo.
Seti se ja, sinovče, kako je bilo pred rat četrneste. I onda su se mlogo radovali unapred, kad ono u Sarajevu ubiše princa i njegovu ženu. A kad zagusti, nesta vikača i bukača, izmakoše se.
Skloni, čiča ruku sa očiju, - viče me jedan momak, đak li je, student li je - nemoj da se stidiš, veli, nek se stidi knez Pavle.
A što da se stidi knez Pavle? - ne znam, ruku na srce, Karađorđevići nikad nisu bili protiv džumbusa.
Knez Pavle mora da se stidi, - pljunu onaj dečko vako pored mene, a oči mu uzagrile - on je izdajnik naroda!
Dobro, mislim se ja onda: ako ste vi to o knezu Pavlu sve utvrdili, na njegovu dušu; ne bi, mislim se, bilo lepo da vi čoveka izdajicom nazivate, naprazno; ali ako ste vi to sve proučili i ako za sve to imate dokaze... platiće svako svoje lolinstvo, pa i knez Pavle. Dotle oni već završiše sa mnom, izgrdiše me i naružiše pa okretoše leđa, odoše da traže drugog kom će da se rugaju i obraz da pljuju sve u ime nekog obraza narodnog.
E pa dobro, raspitaću se ja i za kneza Pavla, da vidim ja šta je on to teo i šta je radio pa ću znati da l' je on izdajnik, ili je, možda, video više, bolje i dalje nego ova dečurlija.
Pošteno da ti kažem, sinovče, nisam budala, vidim što vidim, naoblačilo se grdno; opet jeka od svatova, opet se neko "carstvo nebesko" spominje i neko Kosovo priprema - stra me, politika je kurva, svaka kuka sebi vuče, za mene je bolja ona koja manje košta i manje krvi proliva, bojim se plitke pameti i praznog junačenja, stalno su mi pred očima gomile mrtvi i ranjeni u prošlim ratovima, pa pomišljam: možda se to i knezu Pavlu tako javlja. Videću, valjda ću i doznati, moraće to sve na videlo.
Udarim ja pored oluka i ćepenaka, izvučem se iz varošice, sve pored zidova ko da sam nekom nešto skrivio, ko da sam, bože mi oprosti, i ja neki izdajnik; skinem ona odličja, operušam se i bi mi lakše, ozbiljniji sam pred sobom.
Idem kući i vidim, teretnjak pun vojske i topova. I odnekud i nekoliko popova. Šta će oni? I kud će. A vojska peva. Valjda i popovi pevaju, ali se to ne čuje. Mlogo se peva i psuje. To se bez krvi goleme ne završava. Tako smo mi i onoga rata. Za to smo uvek kadri.
Idem ja i razmišljam tako, kad li Vasilije izbi preda me. I on pobego, udario prečicom iz čarsije. Ni jednog odličja na njemu. Pita me da l' je vako i u drugi naroda u ovoj našoj državi, da l' se svi vako raduju i alauču što je svršen taj pakt, ili je ovo vako samo u ovoj našoj Srbiji i po Beogradu. Stra ga, veli, da mi nismo sami, da se ne nadimimo i opet na se tržemo što podneti ne možemo. Stra ga da drugi opet ne izmaknu guzicu, a ludi Srbi ostanu na biljegu.
E pa mi smo obilježeni, poodavno, imadosmo se na kog umetnuti, mislim se pa kažem: Pusti me, Vasilije, dosta si mi sikiracija naturo prošlog rata, nemoj i za ovaj.
Prođem pored škole, a tamo deca, osnovci, bre, pušteni u sampas, nit uče, nit idu kućama, viču: Bolje grob nego rob!
Ja se prekrstim. Ne daj im, bože, da probaju ovo što viču, ne znaju deca šta govore.
Mnogo ste počeli da postujete dosta je dva tri posta dnevno da pratimo ko seriju :)