Čime se to moglo zaslužiti?
Odosmo ja i Živana u varoš da pazarimo, ne mogu ti posigurno reći koji dan beše, al znam, nekako po Vidovudne.
Kad varošica puna popova.
Koliki smo mi narod kad ovoliko popova imamo, Milutine? - pita Živana. Stvarno - smešno, varošica mala, stotinak dućana, kafana, kovačnica, potkivačnica, opančarski i drugi radnji, a toliko popova i tako golem narod u njoj, ko da se neka velika molitva sprema ili neko golemo opelo.
Nismo mi Srbi mlogo velik narod, Živana, nego nas sad sabijaju. Ovaj narod, - pokažem joj na izbeglice - proterali su iz Hrvatske i Bosne, sa Kosova, iz Makedonije, nabili i' sad u Šumadiju pa se čini da smo mi neki mnogoljudan narod - sve bi ja da nekako izvrdam i da mojoj Živani ne odgovaram na zapitkivanja. A ona, ovolike oči izdrljila, zagleda one ljude i žene i decu, zastajkuje, zapitkuje me.
Ne zapitkuj - drnem se - otkud ja znam zašto su ti ljudi proterani sa svoji pragova i zašto su nji tamo ubijali! - sve bi da se odvojim od ti ljudi u koje se ona zagleda. Al ona, moja Živana, nikako da se odvoji.
Dajder, kaže, Milutine, tu torbu - privati ona torbu i smiče mi je sa leđa. Oće da izvadi zastrug sira i komad slanine što smo poneli da jedemo dok se kući ne vratimo.
I sednemo mi pored oni ljudi, a oni pričaju.
Sinovče, poče klupče da se odmotava... Dobro si me razumeo, sinovče - ono klupče što smo ga tamo preko Albanije namotavali.
I opet se ja seti oni naši veselnika, poručnika Garašanina i Mladena Markovog, dobro je što oni ne čuše one naše srpske izbeglice, al ja ču.
Ču ja da su crkvu napunili decom i poklali sve živo i da je krv dečja tekla iz crkve.
Ču ja da su tamo Srbe vezane bacali u neke ambise i da se otud, iz ti ambisa, i posle nedelju dana čuli jauci.
Ču ja da su deci oči vadili i puno bude dečiji očiju slali svojim vođama u Zagreb na poklon.
Ču i za one svadbe što su vezane i poklane pa niz Savu otpremljene, na svedbeno putovanje, u Srbiju!
I da ti ne ređam, mlogo je srpske nesreće, mogli bismo o tome i dan i noć, a straota je, sinovče, i pomisliti kako se deci lupaju lobanje. Ej, bre, detetu lupaš lobanju, prosipaš deci mozgove, vadiš oči, zato što su i ona Srbi! Pa čime se to moglo zaslužiti!
Ti dana, sinovče, dođoše izbeglice i u naša sela. Primamo ljude da žive po našim kućama. Da prežive ljudi. A oni, dabome, pričaju. O stradanju Srba u Hrvatskoj i po Bosni i Ercegovini. Strava i užas, ne možeš rođenim ušima verovati.
Sećam se, jednog dana dođoše Lazar i Vasilije. Primili izbeglice, pa slušali šta se sa Srbima u Hrvatskoj događa. I meni pričaju. A ja neću da slušam. Nemate vi kome da pričate o tome, kažem. To treba da slušaju Pašić i kralj Aleksandar, poručnik Garašanin i Mladen, oni su teli veliku državu - ja neću o tome da slušam, oću da zaboravim.
Lazar Čarapić se drnu: Kako te, Milutine, nije sramota, veli, kako smeš da zaboraviš, koji narod ovo sme zaboraviti!
Ama, čekaj, ne ubijaju Srbe samo u Hrvatskoj, ubijaju nji i u Makedoniji, na Kosovu i po Vojvodini.
I šta mi sad treba da činimo? - pita me Lazar.
Da zaboravimo - otkide se meni - šta nam drugo preostaje.
Milutine, kako te nije sramota - opet će Lazar - ko to može da zaboravi! Kaki bi mi narod bili kad bi ovo mogli da zaboravimo?
A Vasilije, onako, sa strane, odgleda.
Ja znam da se za zaboravnog čoveka kaže da je izlapio - veli Vasilije - ne znam šta se kaže za zaboravni narod.
CrniPriste, jesi li pročitao knjigu, ili tek sad čitaš?
:)
Ma imam je pročitao sam je odavno i to više puta :) nego mi nešto žao da tema zamre u Javiovom odsustvu
http://www.kodkicosa.com/knjiga_o_milutinu.htm
eto vam link opet..čitajte nešto, dobra knjiga...nema Džimeta da se javi dal je pomerio knjigu ili još pridržava saksiju...
o jeah Javio iz bek
Kako dobra knjiga...
Jedna od najboljih koje sam procitao u zivotu. Svima je razrezao, bas onako, po meri. Po meni, ovo treba da bude obavezna literatura u skolama.
Inace, Danko Popovic je umro pretprosle godine. Ljudi slabo znaju za njega, sto je velika steta...
Jaaao, to je ona knjiga za koju nam je profesor istorije rekao da ako je ne pročitamo, nećemo proći 4. godinu. Ipak prođosmo. :) Osećam da je knjiga mnogo dobra, ali sad apsolutno nemam vremena ni za kakvo čitanje osim ovog obaveznog. Ako nekad nabasam na nju, sigurno ću je pročitati. Eventualno na raspustu ili taj neki raduljica...
Pa, potanka je. Ali, ipak ne meze da se sazvace za dan, dva. Bar ja nisam uspeo....
u dahu se cita.
Strašno dobra knjiga. Na mene je jak utisak ostavila Tajna istorija od Done Tart
Sinovče, slabo ja spavam, nikad nisam bio neki spavač, a pogotovu sad, ovde u zatvoru. Znaš kao je starcu u zatvoru, pred grobom si a drže te pod ključem. Često ja noću prebiram po glavi pa mi se događaji javljaju ko na dlanu.
Sedim ja pred mojom stalom. Miriše mi konjska balega pa ko da vidim moje konje, al ne znam de - čuo sam da su sa devetnaestim pukom otišli u Makedoniju. Pripalim cigaru - neće me konji obrukati, odgledani su ne može biti bolje, mogu haubicu iz najveće lokve sami da istrgnu, mirni su i potegaoci pa će nji vojska zavoleti, povešće o njima računa - smatram, konji su u rukama seljaka, domaćinski sinova, ne daju se konji činovnicima. Pa je l' tako?
Šta radiš tu, Milutine? - trže me moja Živana. Ja joj kažem da o konjima našim razmišljam.
Šta razmišljaš, crni Milutine, eno ti konja, veli, u senici.
Čekaj, ženo, otkud konji u senici? - ja ko da sam maljom u teme udaren.
Eno, - veli Živana - vojnički konji pasu u senici.
Šta će konji u senici - trčim preko Rovića polja prema Kapetanovom polju i zaista: vojnički konji pasu po žitima, u aprilu. Zar smo zato urlali "bolje rat nego pakt" i princa Pavla osudili na veleizdaju i zar je zato vladu preuzela vojska! Nemci nam porušili Beograd, a vojnički konji pasu po žitu; čemu tek treba da se nadamo! Jurim rage iz žita. Šta je to sa vojskom kojoj smo mi pre dvajestak godina predali sudbinu naroda i države, šta je to sa državom koju smo stvorili? Zar zato Milutin izgubio oko?! Potežem ragu busenjem, a ni one se ne boje, krlješte se na me. Ne boje se, ostale bez domaćina i bez komande, to ti dođe ko i kad se ljudi oslobode vlasti i zakona.
Udarim ja preko Mijailovog polja. Ne mogu očima verovati - vojnički kazani pored sokaka.
Amovi po vrzinama, bačeni.
Po votnjacima i oko vrzina topovi.
U Velikoj livadi - tenk.
Sanduci puni municije u jarkovima.
Mitraljezi po travi.
Šta je ovo? Zašto smo plaćali porez? Koliko je volova i svinja, i suvi šljiva, koliko žita prodato da se kupi ovo oružje - mi nismo imali fabrike da sami pravimo, mi smo za oružje od usta odvajali. Pa zar sad to sve da šćerdamo, sunce ti! Da bar nismo 27. marta onoliko vikali i mahali barjacima.
Udarim pored stubline da se od muke vode napijem, kad - eto Vasilija. Izađe preda me pa se kezi: Jesmo li mi plaćali porez državi za vojsku i oružje, da nismo štogod ostali dužni, Milutine? Sanćim, ne znam da smo mi to sve ljucki odužili.
Spasenija Račova zakukala na Prostruzi. Skinula maramu i vako maše. I ona juri konje iz žita. I grdi. Da je sreće, konji bi topove vukli, ne bi po žitima vršljali. Rage se na nju krlješte, čulje uši.
Vasilije gleda, pa se krsti: Šta misliš, Milutine, šta li će nemački konji da pasu kad naši pasu žito?
Po selu još gore. Razmilela se vojska. Pojedinačno i u manjim grupama, po dvojica, trojica. Traže preobuku. Nude nova vojnička odela za bilo kakav gunj, a šinjel daju pride.
Uđem u kuću, imam sta videti. Na stolicama šinjeli, koporani.
Žta je ovo? pitam Živanu.
Što mene pitaš, Milutine, otkud ja mogu da znam? Ja vidim što i ti vidiš: presvlači se vojska.
A ko će da nas brani? - pitam ja pa dođem sam sebi smešan šta ja nju pitam, za ovo bi trebalo priupitati Aleksandra i Pašića, moje komandante, one nesretnike što su ostali po Albaniji, poručnika Garašanina i Mladena Marka Jerinića, oni su vaku državu teli. A kad bude kraj kraju, za ovo presvlačenje vojske trebalo bi priupitati i onu dečurliju što su vitlala barjacima i pevala pre vremena - zašto su se toliko dernjali... Al dobro, idemo dalje.
Po davnašnjem običaju, iskupljamo se kod škole da slušamo vesti sa frontova. A vesti, svakojake. Naši Šumadinci, priča se, pod komandom armijskog đenerala Milana Nedića napreduje kroz Bugarsku, stigli u Džumaju. Posle doznamo - jesu stigli, ali kao zarobljenici. Ubrzo Branko Stanković stiže uplašen - stigli Nemci u čarsiju.
Kako, bre, je li pao Oplenac?! - pitam ga.
I Oplenac - veli Branko Stanković.
Bez borbe, pa ljudi, zar Oplenac, da padne bez odbrane? - ja po svome. A Branko se nasmeja: Ko će da brani Oplenac? Kome je u vakoj državi do Oplenca? Oni sa Oplenca su i krivi za neki slom. Ako su teli, veli, da nam neko brani Oplenac što su upropastili Srbiju? Drugi nisu ko mi, veli Branko, ludi Šumadinci koji ginu po albanskim gudurama il Kajmakčalanu i po drugim tuđim krajevima. Drugi su drugo. Pametniji su. Pametan je Branko, školovan čovek, ratovao tri rata ko i ja, rezervni je kapetan, al prestario. Nikom ova država nije bila svoja, veli, svi su joj kopali raku, sad je mrtva. Da ako mi Srbi sad štogod naučimo i opametimo se.
Bogami se i naša mladež ušukutrila. Ne znaju šta dolazi. Raspituju se deca kako je bilo za prošle okupacije. Sad traže da slušaju priče kojima su se do juče potsmevali.