Neprikosnovenim argumentom zaustaviti priču sagovornika i ostaviti ga da se kuva u beskonačnoj petlji.
Duklja, dana 8.10. ljeta Gospodnjeg 1042.
Dukljanski izviđač Vukoje: Stefane... Vojo... Vizantijci... Mihajlo... Duklja...
Knez Stefan Vojislav: M?
Vukoje: Uh... Ček... Uh... E, došli oni Vizantijci, eno ih skupljaju se dolje kod Bara...
Stefan Vojislav: Aha...
Vukoje: Ima ih oko 40k. Svi naoružani do zuba. Svi pod punim oklopom, a vodi ih Mihajlo, d grejtest strateg Vizantije ikad. Najebaćemo Vojo, spasavaj, jađo, izginućemo ko protiv Turaka za cirka 800 godina.
Stefan Vojislav: Misliš, ovaj Mihajlo? (:vadi glavu iz torbe:)
Vukoje: Da... Taj... Ali... Ali...
Stefan Vojislav: Muči jađo, satrali smo ih ko nevin momak rasnu ljepoticu. Dakle straobalno i cijele noći.
Vukoje: Ali... Ali...
Stefan Vojislav: Jeste, čekali smo i tebe da se vratiš iz mehane, al' se Žegavac smorio od oštrenja sablje, pa reko' ajmo gore na planinu pobacamo kamenja i strijela na njih i milina, ovo što ostane samo cap i gotovo.
Vukoje: Ali... Ali...
Stefan Vojislav: Čuj, nećemo te na kolac jer mi je za koji dan krunisanje. Aj sad, put pod noge, lagano, nogu pred nogu, i vidi je l' Gojislav opet u kujni i išćeraj ga o'tle ako jes.
Vukoje: Ali... Ali...