
Problem malih sredina. Jednom izbjegli zbog rata i uvijek ostali izbjeglice. Iako u novim krajevima žive po 16 i kusur godina za domorodačko lokal-patriotsko stanovništvo oni su bili i ostali izbjeglice. Nekima su djeca rođena u novom mjestu i već su dobrano srednjoškolci, ali su etiketirani kao izbjeglice i takvi su i ostali. Naravno, izbjeglice se po prirodi stvari znaju bolje snaći od ovih domaćih pa se prema njima stvara jedan opšti sveprisutni animozitet, koji naravno biva na isti način uzvraćen. Kafanske tuče i zapošljavanja po izbjeg-patriotskoj liniji su sasvim regularna pojava.
-Sine ima li kakvih cura?
-Ima bako koliko hoćeš.
-Ima li ijedna tvoja?
-Ima jedna Dejana?
-Mašala! Čija je?
-Ma ne znaš ti njene.
-Čija? Kaži baki.
-Ma njeni su iz Jajca.
-Šta!? Izbjeglice?! Mani se ti toga, nađi ti neku našu.
Osoba koja nema bicikl.
Moj komšija, mali Dražen (4 god.), vozio bicikl i zamoli ga čovijek poznih godina da da bicikl njegovom unuku da se malo provoza. Kada se mali usprotivio, čovijek mu reče: "Sinko, znaš ti da je moj unuk izbjeglica. A znaš li ti šta je izbjeglica?"
Na to će mu Dražen otresito: "Znam, to je čovijek koji nema bicikl!"
Onaj član društva koji uvijek vješto izbjegava plaćanje runde u kafiću.
Kad se bliži njegov red da zove konobara, obično se sjeti nečeg neizbježnog što mora obaviti i brižno nestane.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.