Problem malih sredina. Jednom izbjegli zbog rata i uvijek ostali izbjeglice. Iako u novim krajevima žive po 16 i kusur godina za domorodačko lokal-patriotsko stanovništvo oni su bili i ostali izbjeglice. Nekima su djeca rođena u novom mjestu i već su dobrano srednjoškolci, ali su etiketirani kao izbjeglice i takvi su i ostali. Naravno, izbjeglice se po prirodi stvari znaju bolje snaći od ovih domaćih pa se prema njima stvara jedan opšti sveprisutni animozitet, koji naravno biva na isti način uzvraćen. Kafanske tuče i zapošljavanja po izbjeg-patriotskoj liniji su sasvim regularna pojava.
-Sine ima li kakvih cura?
-Ima bako koliko hoćeš.
-Ima li ijedna tvoja?
-Ima jedna Dejana?
-Mašala! Čija je?
-Ma ne znaš ti njene.
-Čija? Kaži baki.
-Ma njeni su iz Jajca.
-Šta!? Izbjeglice?! Mani se ti toga, nađi ti neku našu.
Osoba koja nema bicikl.
Moj komšija, mali Dražen (4 god.), vozio bicikl i zamoli ga čovijek poznih godina da da bicikl njegovom unuku da se malo provoza. Kada se mali usprotivio, čovijek mu reče: "Sinko, znaš ti da je moj unuk izbjeglica. A znaš li ti šta je izbjeglica?"
Na to će mu Dražen otresito: "Znam, to je čovijek koji nema bicikl!"
Onaj član društva koji uvijek vješto izbjegava plaćanje runde u kafiću.
Kad se bliži njegov red da zove konobara, obično se sjeti nečeg neizbježnog što mora obaviti i brižno nestane.
Slavna Vukajlija. Ima glupih stvari, ima bezveznih, ali ima i jako puno brilijantnih. Neću previše dužiti, samo odite tam pa vidite sami. Samo jedno upozorenje - ima ponešto napisano i na ćirilici (iako smatram da svako, ko kolko-tolko drži do opće kulture zna ćirilicu).
Skodin blog · 04. Septembar 2010.