Devedeset peta je i, što kaže Bajaga, septembarski vreo dan... Sa trzanzistora piči „Crni gavran“ od Baje Malog Knindže za prvo ratno tele krave Milove koja se otelila negdje podno Vitoroga... Mi došli da vidimo golobradog ujaka koji je dobio dopust sa prve linije kod Kalinovika. Biće gotiva, naspremale baba i mati k'o za Živojina Mišića. Ujak, ošišan na keca sa zaliscima koji idu na špic kao kopačka Darka Pančeva, pripovjeda didu o ratnim zbivanjima i kako je to služiti pod generalom Mladićem . Tek sada on je za dida zreo čovjek...
Sve je spremno za gozbu. Fala Bogu, iako je ratno vrijeme, ima svega- kokošija supa, piletina, pečenica nakoso, rišak, sve to fino aranžirano prije nego što ujaka ratni vir povuče nazad. Sjeli smo i počeli da metemo...
A onda, piskavi zvuk pretrča visoko preko naših glava i prije nego što sam čuo eksploziju i osjetio detonaciju susreo sam jezivi majčin pogled, a onda čuo ujakov glas...
-U dometu smo im, bježite pod stepenice u novu kuću, tamo ima ploča, mi ćemo spakovati stvari u traktor!
Stara je paničila, što će joj i ostati uspomena iz rata, a ja sam od straha zapišavao neku višnju, dok me ujak nije popao za kapuru i odnio pod stepenice, a sa pišanjem sam završio u letu. Potrajalo je tek nekoliko minuta dok su natovarili traktor. Da je kojim slučajem zbijeg olimpijska disciplina Srbima ne bi bilo ravnih. Ja i sestra smo sve to ispratili kao dva čvorka šćućureni pod stepenicama.
Valjalo je put Mrkonjića da čujemo šta nam gradski oci vele...
Samo što smo krenuli i odmakli nekih 30 metara, skoči baba sa prikolice i odleti u kuću. Uzalud smo je dovikivali ne znajući čemu potreba za ovim egzibicijama. A onda se pojavila i probijajući se pod artiljerijskom vatrom k'o Nikoletina Bursać ponovo se pope na prikolicu:
-Ostaše 'urmašice, reko' da djeca malo zaslade kad dođemo tamo...
Staru umalo nije šlog strefio, a ujak pokaza da je oguglao na rat i ironično izjavi:
-Dobro je pa prijateljima ne idemo praznih ruku.
Stigli smo u Mrkonjić, mnogo se rodbine sjavilo kod nas. Kuća ima dvije ploče. U podrumu, normalno , sklonište, improvizovni skovani kreveti, samo da se ima gdje preturiti noć. Jede se po potrebi. Moja sestra rođena '92, ratno dijete, i dan danas ne priznaje ništa osim slanine i ostale jake hrane, rat je očeličio pa kad cijeptamo drva ono što se ne da meni i ćaći samo njoj prebacimo. Gurema je, priča se šapatom, svakakvih priča ima koje nisu za djecu... Ali nama djeci je do jaja, dok svako svoje navata kad je uzbuna, ja i buraz redovno uspijemo uteći, pa u potjeru za gelerima, pa traži metaka od vojnika pristoglih sa ratišta, prepoznaj kalibar...
Jedan dan, dok ,vireći kroz prošće, gledamo kako se Čedinov konj propinje na kobilu, i zaklanja zalazak sunca, taman kad je buraz izustio nešto o njegovom ponosu na vratima se pojavio smrknut did:
-Pakujte se, proda nas onaj pas crnogorski, jebem li mu sve pa juče su se on i Mladić suzama i grobovima najmilijih kleli da nećemo pasti...
