„Buđenje ranog proljeća i blagi bol u grudima...“ Sve je tako i bilo ona dva- tri mjeseca dok sam čekao da se pogonska spremnost kuće podigne na nivo mogućnosti obitavanja u njoj.
Vrijeme za polazak je označio dolazak lastavica i njihovo svijanje gnijezda pod rogovima naše štale.
Došla rodbina da nas prati... Nisam ni znao da ih ovoliko ima dok nismo bili spremni za polazak. Prilaze jedni po jedni, ljube, grle, žele najljepše, a ja gledam kroz njih i već k'o Ivan Gavrilović 200 na sat jurim kući. Neki nam i žele da se ubrzo ponovo vidimo, a ja, shvatajući njihove najbolje namjere, sa knedlom u grlu samo klimnem glavom, i olovnim osmjehom zamjenim riječi :“ Fala vam na svemu, ako je riječ dovoljna, a sad se ćerajte u pičku materinu i ne razvlačite, ja bih kući.“
Čini mi se da se i Lada sama od sebe opravila i spremno odgovorila na prvi kontakt ključem. Nikad nije brže išla nego u povratku kući, iako mi se činilo da su krivine duge kao noge Sneki Babić, ona ih je sa lakoćom savladala.
Približavali smo se rodnom mjestu, igra živaca već uveliko je trajala... A onda, osjenčeno proljećnim zalaskom sunca ukazalo mi se nešto što ni izbliza nije ličilo na moju kasabu. Ruševine , tragovi gusjenica po putu, rupe od metaka oko prozora na kućama... Još uvijek je narod pristizao iz zbjega, svako je nekog dočekivao, svako nekom išao u zagrljaj, čak i oni koji nisu imali nikoga, grlili su mačke i kerove kao da su im najmiliji, samo nek' čovjek nije sam.
Stigli smo pred kuću. Sve je zakrpljeno, negdje prozor iz dva- tri dijela, na onim stranama koje ne gledaju na ulicu- najloni. Istrčao sam iz Lade i utrčao u dvorište k'o Šiptar u poslastičarnicu, kleknuo i krenuo da ljubim stepenice kad me stari ščepo za kapuru:
-Šta radiš, budalo?!
-Ljubim, poželio se , ovako je i did!
-Jeb'o te did, on došao pjan k'o metla pa posrn'o, kakvo ljubljenje, tud' krmci 'odali do prije mjesec dana, aj 'diž se.
Usljedilo je mnogo življe pozdravljanje od onog ujutro.
Malo kasnije sam odlučio da vidim ima li mi drugara, i kad sam se popeo na uzvišenje kod njegove kuće, osvrnem se, i vidim kako život kao vodenični kamen i dalje melje bez prestanka, sve je bilo sravnjeno sa zemljom, a danas niču novi krovovi, nove kuće, neke nalik na stare, neke ne, mnogo ljudi više nema i Lada im vec na koljenima salutira, a život samo melje...
