Komadić vremena i prostora. Mali, sitan, nevažan. Oivičen isto tako malom opnom duboko u našem umu, ušuškan u sjećanju, sačuvan od zaborava... I dobrodošao na površinu kada god poželi.

Nije naše. Ničije, samo moje. Da je i tuđe vjerovatno i ne bi bilo moje, nabusito bih okrenuo glavu. Znate, ja ne volim da dijelim ništa. Osim ako sam u blaženom neznanju, ako moje nije moje i nekom drugom. Za njega, ne znajući da je moje i koji ga posmatra isto kao što ga posmatram i ja.

Moje se skriva i ljubomorno čuva. Nekada zbog sramote, nekada zbog ponosa. Jer, puno mojih čine cjelinu. Mene.

Jedini prisvojni pridev poznat političarima.