
Komadić vremena i prostora. Mali, sitan, nevažan. Oivičen isto tako malom opnom duboko u našem umu, ušuškan u sjećanju, sačuvan od zaborava... I dobrodošao na površinu kada god poželi.
Nije naše. Ničije, samo moje. Da je i tuđe vjerovatno i ne bi bilo moje, nabusito bih okrenuo glavu. Znate, ja ne volim da dijelim ništa. Osim ako sam u blaženom neznanju, ako moje nije moje i nekom drugom. Za njega, ne znajući da je moje i koji ga posmatra isto kao što ga posmatram i ja.
Moje se skriva i ljubomorno čuva. Nekada zbog sramote, nekada zbog ponosa. Jer, puno mojih čine cjelinu. Mene.
- Kada se samo sjetim...
- Druže, koga boli kurac?
Definicija je napisana za MizanTrophy.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.