
To ti je kad te rođeni otac gađa sa video kasetom.
- Šta si bre ovo kupio, a? Oćeš gledaš, a? A tri keca! Aj marš u sobu da učiš!
To vam je kad gledatu onu inspirativnu vrstu filmova poput Titanika (za zaljubljene) ili Ramba/Rokija (za siledžije) pa se poistovetite sa glumcima i njihov uspeh/neuspeh prihvatate kao svoj (u psihologiji se ta vrsta odbrambrenog mehanizma naziva identifikacija), a njihove emocije prihvatate kao svoje. U trenutku gledanja ste zaneseni likom i delom vašeg junaka/junakinje, želite da postanete baš kao on/ona, jer vas je film jednostavno dirnuo do srži. Taj zanos nestaje 15 minuta nakon završetka filma, kada se vratite u realnost i nastavite da živite koliko god nezadovoljni bili sami sobom.
Zaneseni gledalac (nakon gledanja Rokija 4, samom sebi): uf, extra, Roki je moj idol, sutra krećem da treniram boks a možda ću da svratim i do teretane.
Ceo sledeći dan proveo je za kompjuterom...
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.