
Optimalna reakcija u slučaju bliskog susreta sa rođacima sa planine, kada ih sretnemo na kakvoj svadbi, sa'rani ili bilo kakvom drugom narodnom veselju.
- A znamo li ove međede?
- Ja ne...
- Ništa, pravi se mrtva, možda nas mimoiđu...
Još kao klinci smo uz crtaće shvatili da se pri naletu medveda glava spašava tako što se baciš na zemlju, prestaneš da dišeš, ne otvaraš oči i paziš da ne prdneš. Jednom rečju praviš se mrtav. A onda smo porasli i pronašli primenu ove taktike i u dosadnoj svakodnevici:
Jaaaaaao, evo ga komšija opet kuca na vrata i vuče sa sobom ono slinavo naporno klinče! Najverovatnije treba da ga pričuvam opet na pet minuta ... Ne mogu da otvaram, nisam kući.
______________________________________________________________________
Opet zvono na vratima. Davitelji iz Kirbija. Ko da ja imam 2h da me neko ubeđuje kako živim u nevidljivom carstvu grinja i ostalih sitnih karakondžula ... Nisam kući, i zdravo.
___________________________________________________________________
Zvoni telefon. Identifikovan nepoželjan subjekt ... Ne dižem slušalicu. Zovi drugi put.
Taktika kojom možete uspešno zaustaviti medveda, ali ne i vozača da vas propusti na pešačkom.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.