
Optimalna reakcija u slučaju bliskog susreta sa rođacima sa planine, kada ih sretnemo na kakvoj svadbi, sa'rani ili bilo kakvom drugom narodnom veselju.
- A znamo li ove međede?
- Ja ne...
- Ništa, pravi se mrtva, možda nas mimoiđu...
Još kao klinci smo uz crtaće shvatili da se pri naletu medveda glava spašava tako što se baciš na zemlju, prestaneš da dišeš, ne otvaraš oči i paziš da ne prdneš. Jednom rečju praviš se mrtav. A onda smo porasli i pronašli primenu ove taktike i u dosadnoj svakodnevici:
Jaaaaaao, evo ga komšija opet kuca na vrata i vuče sa sobom ono slinavo naporno klinče! Najverovatnije treba da ga pričuvam opet na pet minuta ... Ne mogu da otvaram, nisam kući.
______________________________________________________________________
Opet zvono na vratima. Davitelji iz Kirbija. Ko da ja imam 2h da me neko ubeđuje kako živim u nevidljivom carstvu grinja i ostalih sitnih karakondžula ... Nisam kući, i zdravo.
___________________________________________________________________
Zvoni telefon. Identifikovan nepoželjan subjekt ... Ne dižem slušalicu. Zovi drugi put.
Taktika kojom možete uspešno zaustaviti medveda, ali ne i vozača da vas propusti na pešačkom.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.