Pitanje koje vrrrlo lako može promeniti smisao prostom deobom reči.
- De si, Milence,šta ima? - Eo, doš'o kamionom da utovarim neke stvari, pa da ispušim jednu dok čekam... - Šta to variš? - Ma, nameštaj neki. - Mislim, šta to variš? - Nameštaj bre, si gluv? - Ama, pitam šta tovariš? - Aaaa, ma neki Marokanac, dao mi Jusuf Meze...
Predstavlja zabranu unošenja hrane u organizam, odnosno gladovanje nakon koga sledi obilno mrndžanje. Ovaj proces se uglavnom može videti na narodnim veseljima, slavama, svadbama i tako.
- Mare, probaj meze, vid' kako je brutalno suvo meso, a tek sir. - Ma nešto ne mogu sad.. - Ti ne možeš, daj ne seri, ti si najveći mesaroš koga znam! - Ma ćuti konju, ne deri se na ovoj svadbi, čuvam se za pečenje! ---------------------- Stigla janjetina, Mare trpa u sve rupe!
Odgovor doktora/sudije/advokata/šalteruše/nastavnika/učiteljice na očigledan primer mita i korupcije u vidu novca, parfema, praseta, peškira i sl.
- Evo doktore, jedan mali znak pažnje u vidu sto eura, kožne tašne i rokovnika.
- Ijao, pa nije trebalo, stvarno nije trebalo (u sebi: trebalo je, trebalo je više! Dvesta, trista, četristo eura, dve tašne, četiri rokovnika, neko meze, pa i mi doktori smo ljudi, mora se od nečega živeti)
1: Jesi ti video kako se onom Stevi ribe javljaju po gradu?! I to sve neke dobre. Realno, lik nije ništa posebno, ne znam šta im radi... ima valjda nešto.
2: Saću ti ja kažem šta ima - ima jebeni kulen u gaćama. Jebi ga, pročulo se po gradu i sad ga ribe samo zovu. Sa njim je svaka izgubila nevinost... drugi put! Čuo sam, da kad bi ga isekao, dve svadbe bi mogle da meze.
Nostalgija je osećaj gladi za domaćom hranom kad se nalaziš 8.500 hiljada kilometara daleko od Srbije.
Evo baš sad mi se jede neka naša hrana i da li neko može da mi objasni kako bre da odštampam kajmak preko „google“ i kako da prebacim kiselo mleko, mladi sir, leskovačke ćevapčiće, vešalice i pljeskavice putem telefonske žice?
Kako ja da objasnim onom „stream“-u da mi se baš sad jede srpski meze, sa užičkom pršutom, kajmakom, kulenom i ajvarom? Kako?
U zadnjoj kući, u ulici, iza trošne ograde i u vreži ladoleža i mahovine, prozora starih i ispalih iz svojih ležišta punih larvi, u dnevnoj sobi, bez jednog zida, sedi Đura Jakšić u starom kaputu iscepanom, poguren i taman. Sedi i lista nešto na telefonu, gleda na fejsu slike svoje propale kuće i cokne po neki put besno i opsuje gadno. ... Nadežda je trenutno izašla, na ona gornja vrata, koja nisu stalno tu, ali kad su ovakvi oblačni dani sa onim prozuklim suncem, pojave se bledo i ona gledajući u to južno dvorište, gore, gde raste razno bilje i pesak ostao posle davne gradnje već urasao u detelinu i neke morske trave na suvom. U pesku Nadežda pročeprka neku školjku koja je bila davno meze mezozoika, oblutak neolita ili zarđali ekser skorijih vremena; tako nešto joj uvek treba, pa se zatetura dalje da probere malo vrednog korovja, skoro nestalih, sa sitnim cvetovima. Promrmlja, opsova nešto, pa nastavi dalje, podiže jednu trulu jabuku i ona nesta u njenoj ruci pre nego što je ušla u kuću sada, čini se, skroz obasjanu.
Nadežda je obična baba: ima neku svetlu kosu koja viri ispod marame, lice više neprijatno nego prijatno i niko joj pravu pripadnost još ne zna: neutral good chaotic neutral, neutral evil ali to se i ne može saznati, barem dok se ne završi do kraja.
Međutim ima tu i jedna zvrčka, jedan končić koji može da krene, i da pokrene.
Kada se vratila Đura joj podviknu: - Gde si ti sa tim drvima smrzoh se ovde baterija mi se brže troši, kakva je ovo kuća punjač nema gde da se prikači o sve ti jebem gde me i vratiše i život ovaki, pu, tri minusa mi Laza Kostić dade za redom pička romantičarska!!!
Nadežda samo promrmlja al da Đura nečuje: Eeee i to mi je domaćin neki, novembar mesec on drva još spremio nije... pijandura, dobro kažu ljudi... i začkilji na njega pa opet kao imajući nekog razumevanja... I nesta u donjoj, nekad gostinskoj sobi ...
Kažu da je Nadežda poreklom iz Rusije, mada je ona sama jednom rekla da je tri četvrtine Sprkinja... Ko će ga znati... al da baje, baje i to ću sad da ti isprič...
Osim što predstavlja idalni prilog uz meze na slavama, ova salata koja se jede svuda samo ne u Rusiji (tako obimno kao kod nas) takodje predstavlja jezgro Novogodišnjeg duha u domaćinskim kućama. Na hiljade dece u Srbiji se ponajviše osim paketićima Deda Mraza raduje i ruskoj salati, koju njihova mama najbolje sprema. Kako odrastamo odlazimo kod drugova, i na žurke gde se ovaj metod malo manje primenjuje, ono što zapravo biva duh tradicije istočnjačkih, slovenskih naroda biva zamenjeno znamenostima grickalica, koka kole, pice i drugih zapadnjačkih običaja.
Naravno kao i većina pubertetlija i ja sam podlegao ovom neretkom metodu slavlja Nove Godine, zaboravivši čar slavlja Nove sa roditeljima i sestrom. U ruskoj salati najčešće možete naći grašak, šargarepu, šunku, krompir, kisele krastavčiće i kilo majoneza. Nekad se desi da se dodaju pavljaka, kukuruz, tunjevina čak, jaja, pa i boranija. Pored majoneza i silni prelivi poreklom iz Nemačke, Grčke ili odakle već. Mast čista, ali s obzirom da ćete se samo za vreme Novogodišnjih praznika najesti kao nikada u 365/6 dana u godini onda vam je sasvim svejedno. Dokle god je vašoj duši milo, neće vam biti bitno koliko ćete ostati u teretani kada je otvore drugog ili trećeg Januara, ili da li će vaša nova digitalna vaga (koja verovatno "laže" svaki put kada pojedete nešto obimnije) totalno pući, eksplodirati, jer znate da vam nije žao ukusa ruske salate.
Ove godine sticajem zdravstvenih okolnosti, ću ostati kući za doček, ješću rusku salatu, a tad ništa neće biti tako kul kao to, nisam ništa propustio.
Skup lezilebovića i dokonjaka, još za vreme prethodnog ledenog doba skontali su da je led do jaja a sneg tek nešto malo manje, te su se prateći njegovo povlačenje i sami strateški povukli u predele oko polarne kape.
Gradskom življu njihovo rezonovanje će možda da izgleda čudno, međutim seoski će da nasluti u čemu je caka, jer, svako ko je odrastao na selu zna da zimi nemaš da radiš ništa pod milijem bogom. Oćeš da oreš? Prc, zemlja smrznuta, ne može. Oćeš da napasaš stoku? Oćeš kurac, pašnjaci pod snegom. Tako da ti ništa drugo ne preostaje nego da sazidaš sebi kućicu od leda i karaš naizmenično ženu i svastiku po čitav bogovetni dan dok ne posustaneš i kreneš da pevaš neke zarazne pesme udarajući im ritam po golim dupetima pod romantičnim sjajem polarne svetlosti.
Ipak, koliko god takav život bio opuštajuće boemski, ume da bude monoton, zato svaki eskim jedva čeka priliku da grubo namagarči putopisca namernika ili polarnog istraživača... koji su inače i sami jedna dokona žgadija što nema pametnija posla nego da luftira guzicu kojekude dok im komšija kući razonađa ženu i ćerku, jeste nevezano za Eskime ali valja da se napomene.
- Pomaže bog, čudna umotana spodobo! Kak'i je ovo jeti koji kurac, Sergej? - To vam je, druže Memedoviću, Eskim. - Fascinantno, a znaš li ti pričat' snjima? - Znam pomalo, jezik im nije težak, za pola stvari i nemaju reč, recimo za zubobolju al zato imaju osamdeset i četiri za sneg i sto dvadeset i osam za seks. - Odlično pitaj ih deder da nas ugoste dok ne opravimo ladu, baš sam ogladneo a i prijala bi mi kuvana rakija, može i taj seks ako neko ponudi. - Odmah. Gurđaj arla mirli hej, gurđaj gurđaj, girgi jo? - Bibiga ilanđi girgi jo kalunđi. Gurđaj hej! - Šta veli? - Kaže da smo dobrodošli, kraljevski će da nas ugoste. - Tooo! Vodi nas! Jedva čekam, meze, meze, pogačice kajmak, pršutaaa... ... - Auuu Sergej, ruski moj brate, do jaja im sve, nisam se ovako najeo još od one jurte u Mongoliji gde su nam ispekli ždrebe punjeno planinskim mrmotima. Pitaj ih svega ti šta im je ono što liči na punjeni želudac? - Alađi girgili, gurđaj gurđaj hej? - Durlaji kabogi, gurđaj hej barlami, girgi jo, girgi jo, burlanji ilinđi, girgi jo, girgi jo, gurđaj gurđaj gurđaj hej. - I? Baš me zanima. - Hmm, nisam siguran da me je razumeo, ovo što je naveo je samo jedna dobro poznata eskimska poslovica. - Aj daj da čujem i to, ne mogu baš ni samo krkanluk da turim u reportažu. - U slobodnom prevodu bi išlo ovako nekako: "Fokinu džigericu pojedi sam, tabane belog medveda podeli s prijateljem, kitovska muda posluži gostima".
Kompilacija koja ima potpuno istu ulogu kao i čuvena kafa sikteruša, tj. da stavi do znanja gostima da su se već dovoljno (previše) zadržali. Za razliku od sikteruše, kojom se to diskretno i na finjaka sugeriše, sikter-disk je brutalnija varijanta. Ona poteže kada suptilnije metode nemaju efekta ili kada se ispostavi da su gosti naročito neprijatni. Sadržaj sikter-diskova varira od osobe do osobe. Retko kad su to namenski pravljene kompilacije, obično je u pitanju neki neuspeli muzički eksperiment vlasnika ili bar tip muzike neslušljiv za bilo kakvu širu publiku. Najčešće se na sikter-diskovima nalazi fri džez, napornija klasika (Stravinjski, Rahmanjinov, Vagnerove opere...), trve blek metal, bilo kakva avangardna, eksperimentalna ili konkretna muzika, japanski grajnd kor, guslari, hitovi sa šoder liste... Izbor sikter-diska uglavnom je i stvar improvizacije, trik je ubosti muziku koja nikako ne odgovara afinitetima i ukusu nepoželjnog gosta.
Muž i žena se domunđavaju u kuhinji: "Jbt, ovi tvoji rođaci došli pa ne znaju da odu! Već su tri kafe popili i nikako da skapiraju. A ti im još iznosiš raki'icu i meze..." "A pusti, takvi su jbg. Kad zasednu negde... Pa neću valjda da ih isteram, nije red..." "Hej, gde ti je onaj sikter-disk?" "Misliš na "Trout Mask Replica?" Čekaj, negde je u fioci, sad ću da ga iskopam (he he he)..."
Gost - Ja stvarno ne mogu više. Pojeo sam meze, pa tri tanjira supe, deset sarmi, onda pitu, pun tanjir ruske, četiri parčeta prasetine i tortu. Nemam gde da smestim kolače a i pantalone me zatežu kao da će pući!
Domaćica :tužno: - A ja spremila bajadere i vanilice!
Gost :otkopčava šlic: E to mora da se proba! Evo napraviću još malo mesta, da ne puknu pantalone pa ako posle sve povratim nema veze! Daj prvo bajadere!