
Muško se izgleda zaljubi u nežne finese ženskog tela onog trenutka kada prođe kroz pičku i prvim plačem strese buđ sa zidova srpske bolnice u kojoj mu bejaše sudba da se rodi. Ako se kojim slučajem desi da mu blaženost tog kožom nabrčkanog organa promakne u tim prvim mahovima života, mnogobrojni susreti sa sisom koji slede će mu svakako staviti verige oko duše i osuditi na pečal do kraja života.
Pripadnik kuratog roda generalno u životu prođe kroz tri faze. Prva se svodi na besomučno bacanje majmuna u nesvest, maštanje o ženama. Tada posteljina miriše na svrš, na očajan zadah drkanja gde se celo prisustvo suprotnog roda svodi na njeno obitavanje u čovekovoj glavi. Tužna je to priča. Tužna solo narativa poput priče fenomenalnog solo gitariste iz malene srpske kasabe, koji je celo osnovno školovanje trpeo kokavce frajera zbog nošenja majice Metalike i Mejdena. Taj gitarista je jedinu utehu nalazio upravo u svojoj gitari. I kada je taj gitarista dovoljno navežbao sviranje sve svoje gitare, kada su se pragovi ogulili i kada su žice počele da smrde na gvožđe a prsti na krv, kada su se u ćošku nakupile kutije i kutije bensedina, gitarista je odlučio da osnuje bend. Gitarista je našao još dve budale, bubnjara bez jedne ruke i gluvog basistu. I kada je došlo vreme da gitarista zasija, on je vaistinu zasijao. Izašao je na sklepanu binu sklepanog kafića, oči su mu suzile od dima, držao ih je zatvorene, ali to gitaristi nije smetalo. Jer gitarista je poznavao svaki jebeni ton na svom instrumentu, svaki jebeni solo, svaku jebenu notu. I gitarista je izašao, odsvirao svoj solo i...završio. Jer gitarista je bio jedan, a ova dvojica nisu bila ni za kurac. Gitarista je bio sam i kao takav svakako nije ništa mogao da postigne. Nije bilo ritma, nije bilo linije. Nije se osećao usamljeno, gitara mu je bila tik ispod glave, pored uva. On je slušao i znao je da je apsolutno savršeno i besprekorno odsvirao svaki ton. Ali besomučno lupanje jednorukog bubnjara i blesavo treskanje prstiju po bas gitari ga je nadjačalo na zvučnicima. I kada se pesma završila, kada su ga sačevali nemi i zbunjeni pogledi nekolicine okupljenih ljudi i glupavo tapšanje napaljene balafurdije, gitarista je shvatio da je sam. Tek tada je shvatio da je sve vreme bio sam, kada je bilo previše kasno.
Drugi period mužjakovog života je već golo kupanje u pički. Mužjak se ženi, majka zadovoljno klima, otac plače, svatovi plaču jer misle da otac suze radosnice pušta, a očevo srce tužne note plete. Mužjak kreće da jebe. Ali vrlo brzo saznaje da mu je svaki žulj njegove jataganom ovenčane desnice mnogo puta draži no svako mekano i mirišljavo jastuče njegove voljene drage. Jer brak vam je, deco moja, najgora trgovina na svetu. Brak vam je sađenje drveta punog gorkih plodova. Sadnicu platite skupo, previše skupo, toliko skupo da je otplaćujete do kraja života. Proleće dođe, ptice zacvrkuću, ali pupoljci toga drveta ne mirišu na radost. Ne mirišu na lepo. Mirišu na govna, mirišu na urin, mirišu na povraćku i pun kontejner pelena. I tek kada muškarcu zadah prestane da divno miriše na vinjak već ruke krenu da mu bazde na izmet, tek tada muškarac shvati koliko se zajebao. Tek tada shvati da su mu svake batine zbog neplaćenog mesa iz kafane bile mnogo, previše draže od ovog parčeta mesa zbog koga je platio životom. Reče jedan moj drugar, u onim besanim noćima kada smo pluća punili marihuanom a jetru natapali pivom i gasili žar popušenih pljuga, reče on tada da se svaki strah od seksa i žena prevaziđe onog trenutka kada muškarac uvežba tehniku i nauči kako da jebe. Oh, kako se samo grdno varao. Dragi moji, svaki strah od seksa i žena se prevaziđe onog trenutka kada shvatiš da treba apsolutno da te boli kurac za nju. Kada shvatiš da je seks nalik životu: nemilosrdan, varljiv, ali pre svega sebičan. Za tu pičku ćeš ti svakako već višestruko platiti, i to onako kako ona bude želela. Shvati da ženi nisi potreban, da kurac nikada neće dovesti ženu do ludila. Da značenje "ženska ruka u kući" nema ono značenje koje misliš da ima, jer ženska ruka je jedina sigurnost u ovom neispitanom i nepoznatom svetu, jedino se njoj zna svrha, da dovede ženu do bunila, do mraka u svesti, do kolutanja očima. Žene od tebe traže nešto drugo, a jedino što ti možeš dobiti, i ono na šta će se tvoje celokupno uživanje u životu svesti jeste taj komad mesa koji si, avaj, tako skupo platio. Zato se prepusti, čoveče.
Dođe jesen, drvo koje je muškarac tako skupo platio je davno procvetalo, voćke na njemu se već žute. Ali to voće je sada odraslo, više ne smrdi na govna, ali smrdi na pare. I samo traži. I što ga više zalivaš, ono više traži. I što ga više nežno krpom brišeš, to prljavije i prašnjavije postaje. I što ga više mijuleš, što mu više pevaš, što ga više suzama oblivaš jer znaš da si mu ceo život dao, to gorčije postaje i manje privlačno za jelo. I tako završavaš svoj život, jadni i skapani čoveče. To voće koje si gajio, u koje si ceo život uzdao, koje je trebalo da ti podari zdravlje kao i svako drugo voće, uradilo je potpuno suprotno. Isisalo je svo zdravlje iz tebe, otelo ti život, skapalo te, ukralo tvoju mladost i podarilo je sebi. I ti ćeš, čoveče, plakati. Ne zbog toga što ti je voće sve to otelo. Ne zbog toga što ležiš sam, usamljen, što svakim samrtnim hroptajem postaješ sve lakši teret svojoj staračkoj postelji. Ne, čoveče, najveća nesreća nije u tome što tek tada shvatiš gde si bacio svoj život. Što tek tada zamisliš kako je mogao da prođe. Koliko tvojih noći je ostalo prospavano, koliko žena je ostalo neokrnjeno, koliko flaša je ostalo neotvoreno, koliko je kafanskog inventara preživelo da sada služi porodični ručak, nešto za šta kafanski inventar nikad nije bio namenjen. Sva tvoja nesreća će se ogledati u tome što ćeš shvatiti da će ta voćka, kojoj si dozvolio da ti ukrade sve, a opet je neizmerno, bezrazložno i glupavo voliš, imati istu sudbinu kao ti.
Ona: Dobro bre, koga ti misliš da zadovoljiš tom alatkicom?
Ja: Sebe.
Mortus pijan sin kojeg dovode ortaci kući zabrinutim roditeljima.
Jutro je. Prošlo je skoro 12 sati od kada je 'punoletni' sin jedinac napustio svoje gnezdo i otišao na žurku, u noć. Sve sobe u kući su prazne sem kuhinje odakle dopire tiho škrgutanje zuba besnog oca i nečujni vapaji ožalošćene majke koja pere sudove svojim starim, ispucalim rukama. Mrtvu tišinu prekida par pokucaja na ulazna vrata od kuće odakle se čuju poznati glasovi. Otac hvata bravu, polako savijajući metal u svojoj šaci dok brižna majka stoji iza njegovih ledja, brišući svoje suze. Gvozdena vrata se polako čupaju iz korena i oktriva iza sebe tri, sada polupijana, morona između kojih je njihov sin koji visi jednom rukom oko vrata svog ortaka kao mladunče majmuna oko svoje majke.
Sin: TREZAN! A ZA SEBE NE ZNAM! TREZAN!!!
Ortak 1: Ooo! Gospod'ne Žiko! Kako ste mi vi? Ja sam dobro, hvala na pitanju.. Došli smo samo da ostavimo ovog ovde pijanduru.. ljubi ga majka.
Ortak 2: Poštovanje, Gospod'ne Žiko i Gospodjo Živanka!
Otac: Dobro jutro.. Vidim lepo ste se proveli. Koliko je ovo tele ovde popilo sinoć?
Ortak 1: Ne bih znao reći, gospod'ne Žiko.. Pilo se svašta sinoć.. malo viski malo koka-kola.. poneka domaća rakija.. Ima sigurno više promila nego godina.
Ortak 2: Kad smo već kod pića, da l' nema slučajno kod vas još malo? Ja sam još uvek žedan.. hik hik..
Otac: Ima par litara soka od batina.. ali to je rezervisano za mog sina.. Unesite ga u kuću da mu ja dam njegovu dozu.
Majka: Nemoj Živorade, ako Boga znaš! Dobro je on dete!
Otac: Ćuti tu.. i mene je moj otac tukao pa sam dobro ispao. Batina je iz raja izašla. Jel tako, momci..?
Pre nego što se osvrnuo, dobri drugovi su ostavili svog prijatelja na fotelji i pobegli do brda., ostavljajući trag dima i peta iza sebe.
Otac zalupljuje vratima i kreće da šamara sina levo i desno.
Otac: 'oćeš da piješ, a nećeš da radiš?? Ima da mi radiš samo tako, badnjaku moj lepi! Nema odmora za pijane, imaš odma sad da ideš da iscepaš par drva, da vidiš kako ćeš da se otrezniš! Kad ja budem završio sa tobom, crna reka ima da ti izgleda kao Diznilend!
Majka: NEMOJ ŽIVORADE, NEMOJ!!
Otac: Šta bre nemoj!? Ja sam u njegovim godinama bio u ratu, a on danas svoje dane provodi pijući koktelčiće i jegerkurčeve. Ženska pića, video sam ja! Još i visi po onoj Vukajliji ceo dan! Ništa taj neće postići!
Majka: Ne lupetaj, Žiko! Naš sin ima sve 5-ice na fakultetu! Dobar je đak!
Otac: Ee glupačo.. nemaš ti pojma. Ako ga sad ne izubijam neće nikad otići! Moraćemo i njegovu ženu da izdržavamo, ako se ovaj bilmez nekad i oženi! Aaa.. imam da ga izlemam sad samo tako. Koliko batinica, toliko modrica! Pa čik nek se opet napije. VUCI SE U SOBU!!!
Ono kad se iskradeš iz kuće,sve lako prođe kad kreneš, al’ se zajebes kad se vracas.Tad proradi adrenalin,srce lupa kao bubanj na karnevalu. Nekad te matorci uhvate, nekad ne. Nekom je život keva,nekom maćeha!
Popodne. Subota. Društvo zove u provod.Jebi ga. Imam kaznu. Sve jedno, uz njihovo moljenje da izađem i da se napijam sa njima do neke granice(ili bez granica),pristajem!
Plan ide ovako. Da se iskradem kroz prozor, izađem ne primećeno, a tako se i vratim!
21h je,matorci misle da sam otišla da spavam još u 20h zbog sutrašnjeg testa.I proveravali su me par puta.Dal' spavam.Pravila sam se. Oni su krenuli u krevet, rano ležu.
Kroz prozor dnevne sobe sam izašla. A i prozor spavaće sobe baš mora da gleda na dvorište i kapiju. Uz malo sreće proći ću neopaženo. Iiii.. uspela sam. Jes,Jes,Jes,Jes.. Ispred su me već svi čekali i pitali se što mi je trebalo toliko dugo da izadjem iz kuće. Neću da im objašnjavam. Duga priča. Provod-super. Malo sam popila. Dovoljno da mi bude lepo. E sad najteži deo. Vratiti se kući tj. u svoju sobu, krevet i ujutro izbeći susret sa roditeljima. Osetiće alkohol. Moliće mi da dunem, e tad sam zejebala stvar!
Ulazim u dnevnu,zatvaram prozor, lagano da se ne čuje snažan zvuk drveta u drvo. Kao klin o klin. Onda skidam štikle da se ne čuje tup i jak kleptaj o laminat. Polako i lelujavim pokretima dolazim do vrata hodnika. Uf, videla sam wc. Moram do njega. Upišaću se. Laganim pokretom ruke palim svetlo wc-a,spuštam dasku smireno iako mi drhte ruke od hladnoće. A napolju uopšte nije hladno. Dobro malo. Aaaah. Olakšanje. Ne osećam se ovako baš svaki put kad obavim nuždu. Mora da je zbog toga što sam 'a little drunk' (malo pijana) ..
Tiho otvaram orman i sakrivam cipele. Ako ih keva vidi,odma' će provaliti. A laminat skripi,sranje. Baš nadje da škripi kad mi to najmanje treba…
Oblačim pidzamu i skidam šminku,ni ne vidim dobro u mraku, iako je već svanulo. Valjda ce se sve skinuti.
Tmuran će biti dan, a i neverujem da ću ga ugledati. Verovatno ću ga prespavati. Ležem,pokrivam se i čujem korake. A neeee.. "Daj bože da je ćale,daj bože da je ćale...-Vrištim u sebi i molim boga. Ne, posle ovog što sam uradila, mora da je keva. I jeste,brzo zatvaram oči, crvene i nabrekle od dima u diskoteci, i pravim se da spavam. Usporavajući disanje i čineći ga glasnijim, da izgleda kao da sam u dubokom snu. Keva otvara vrata i ulazi u sobu. Gledajuci u mene, da li spavam. Meni se diže adrenalin ko pritisak mojoj babi kad nije popila lekove.
Ona zapaža otvoren prozor na kip i zatvara ga misleći da spavam. Meni se otvaraju oči. Ona me vidi.
Glumim pospavanost. Mislim da me je provalila. “Pa sunce,sto ne spavas,imaš još 1 i po sat dok ti se budilnik ne alarmira?” “Jao mama,košmar…grozno se osećam..” “Ma ne brini,to je samo san. Nego,što imas sminku na licu?” E fak, već počinje da sumnja, a dobro mi je išlo. “Ma mora da je ostala od juče.”
Moglo je da bude I gore. Da me je uhvatila dok sam ulazila sa sve stiklama u rukama I komplet šminkom na licu kroz prozor u dnevnoj sobi. Imala sam srece više od Srećka u onom glupom filmu (izvinjavam se, možda je nekom film do jaja, al’ po meni sucks!) Keva je izašla a nije ni posumljala. Jednom da mi nešto uspe u životu.
(Izvinjavam se zbog nekih pravopisnih grešaka. Ako ih ima, a ima ih sigurno. Treba sve ovo sam napisati, imajte to na umu, nemojte biti toliko negativni!)
Vikend je. Duga radna nedelja gotova, poso i ta sranja su te ubila u pojam, rešiš da sebi daš malo oduška. Pada ti na pamet roštilj, sa društvom. Znaš da ga odlično praviš, odeš po materijal koji ti nedostaje u radnju, piće je već tu, u uglu su gajbe piva naređane, nešto već spakovano u frižideru, samo čeka na ekipu. Ćumur se potpaljuje, vruće je napolju, 35 je i dalje iako je sunce zašlo odavno, vlaga i miris mora su tu, kao i uvek, ali te ne raduju nešto kad znaš kakvo te žarenje i parenje kraj roštilja čeka. Ali ne mariš, ma kolko bilo teško, ipak uživaš u tome, jbg svi mi imamo nešto mazohističko u sebi. Vatra plamti iz razgorelog ćumura, poneki plamičak dohvati i suvi list palm koji se oklembesio iznad, gledaš i kažeš: "Ma ko ga jebe, neće valjda"... Dolazi ekipa, svi se pozdravljaju i pale unutra u kuću, dovoljno je vruće i bez tvog raspaljenog roštilja, svi se zdrave i produže unutra, jbg sav si mokar pa još i miris pečenog mesa pomešanog sa tvojim znojem i morskom atmosferom, to i nije nešto što svi žele da osete.
Dolazi i ona, zanosna plavuša, pozdravlja se, došla sa drugarom, znate se iz viđenja odnekud samo. Pozdravljaš se, naravno da nije problem što je došo neko nezvan u tom slušaju, dobre ribe su uvek dobrodošle na roštilj...Minjak, dopičnjak, neki šareni, a la Havaji stil, stoji uz britko telo i iscrtava sve obline, a ima ih mogu ti reć..., Guza, podignuta, zategnuta milina za videti... Ali nećeš da bleneš, nisi ti takav, sklanjaš pogled i nastavljaš sa pečenjem ko da ničeg nije ni bilo...Ljudi dolaze, kreću se tamo vamo, dolaze po novu porciju tek vrućeg do tebe, ti pečeš i pečeš, jbg treba napeći 8 kila mesa za 30tak osoba... Dolai i ona, nasmeši ti se, i traži karabatak...daješ joj, probiraš jedan lep samo za nju, daješ joj sa smeškom...Uzima, gleda te, oči u oči, onako ozbiljan pogled sa trunčicom smeška i kreće da jede karabatak... Malo se pogubiš, pogledaš u nju, ne trepćeš, a kroz glavu ti prolaze misli, pa koje bi druge nego scene iz nekog omiljenog porno filma, samo štancuju jedna za drugom, hiperbrzi omnibus, ali pokušavaš da se suzdržiš...Oči ti cakle dok bleneš, ali i dalje pokšavaš da prikriješ to, želju, nagon, tu misao koja ne može da ti izbriše sliku ispred oćiju, oči vide jedno a mozak projektuje nešto sasvim drugo... Da ti je neko pričo da jedenje pečenog karabataka može da ima tolko seksualnog nadeva i žara u sebi, otero bi ga u tri lepe i reko mu da ne sere... Par puta ti drugari prilaze, pominju novu plavušu, al bi je otkino od seska ovako pa onako, sve te priče muške kao i obično se ponavljaju, jbg kad je kriza i relativni nedostatak oćnih žena, to se jasno odrazi i pokaže na očima svih... Samo se smeškaš i potvrđuješ da jeste dobra i jebozovna uz osmeh, ne detaljišeš, nije to tvoj način komentarisanja žena nikad bio i ne želiš ni sad da ga menjaš, iako bi želeo da kažeš nešto, nešto pervezno i ti pošto je i tvoj um zadivljen a i mali vršnjak ti govori isto...Žurkica polako ulazi u sitne sate, ljudi kreću kućama, tapšu te po ramenu, čestitaju, hvale reoštilj kako je najbolji koji su jeli u zadnje vreme, nasmešiš se kad podigneš glavu prema njima i vratiš pogled na preostalih par komada koji su ostali da se ispeku... Već si i dehidriro, pored umora od prethodnih dana, šetnji po kamenitim upeklim rovovima, ovo te je dokrajčilo fizički, ispijaš još jednu konzervu hladne soda vode, ali ne pomaže, telo je klonulo, samo je plamičak duha tu još malo prisutan i održava te na nogama, budnog i poluživog...
Odjednom, dolazi drugar koji je doveo plavušu, i kaže ti da mora da ode hitno nešto zbog posla, vidno uzbuđen, ne stižeš ni da ga pitaš šta se desilo, jedino što čuješ je da li ti možeš da vratiš Mimu kući pošto joj se svidela atmosfera i htela bi da ostane...Prvo se u sebi zamisliš koju Mumi, kreneš da ga pitaš, a onda se ona pojavi na vratim i shvatiš da priča o zanosnoj plavuši koja je došla sa njim...I ona dolazi da te zamoli za isto, kažeš da nema problema, zašto bi ga i bilo, on odlazi...Dok poslednji gosti odlaze, polako skidaš i poslednje parče mesa, oči su ti na 20% aktivne još uvek, i to jedva uspevaš da održiš, ali šta je tu je...Ulaziš u kuću, mokar, smrdljiv, kosa sva ulepljena od dima i vrele masti koja se puši na rešetki roštilja...Onako pospan ugladaš nju, samo je ona još uvek tu, nešto se igra telefonom, podiže glavu i ugleda te, nasmeje se, zove te da sedneš kod nje... Krećeš da se uvijaš, neprijatno ti je, onako smrdljiv i znojav i da joj priđeš samo, stojiš, ne odgovaraš...Ustaje, hvata te za ruku i povlači na sofu...Kao nećkaš se, izvinjavaš se za neprijatan miris, nasmeje se i kaže da nije ni primetila, uz smešak... Gleda te dok pričate, oči joj se cakle na slabom svetlu od lampe koja gori tamo u ćošku sobe... Samo se smeškaš, puštaš je da priča, ni ne slušaš je, s vremena na vreme pohvataš po koju reč, onako isprekidano ih semluješ, ali su praznine izmedju prijema i kognitivnog dela toliko velike da nemaš pojma o čemu priča, da li su to neke standardne ženske gluposti, muke koje ih muče, zavisti, kukanje na predebelost i šta ti ja znam šta još...Glava ti pada, kreće prema njoj, prema njenom ramenu, vidiš kako te hvata obem rukama za obraze, gleda te sa smeškom, shvata i da si klonuo od noćašnjeg rada, stavlja svoju ruku oko tvog ramena i spušta tvoju glavu na njeno naslanjajući njenu lgavu...Tela vam se približuju, ležiš tako, na njoj, u glavi ti prolaze raznorazne misli, iako si umoran, mozak i dalje stvara sliku vas dvoje u akrobatskim pozama, to te malo pokreće, prebacuješ svoju drugu rukupreko njenih grudi, ne buni , zagrli i ona tebe, glava ti polako pada na njene grudi, nisu nesto velike, ali ti ni ne smeta to... Vršnjak se probudio, iako je telo polumrtvo, on polako kreće, podiže se ko zastava spreman i oran za akciju...Spuštaš ruku niže na njena bedra, pa polako niže na nogu, polako dodiruješ, i ona kreće polako da spušta svoju niz tvoje telo, dolazi i do podignute zastave, polako opipava, sokovi kreću u tebi, krećete snažnije i brže sa međusobnim dodirima, ustajete sa sofe, hvatanje se intenzivira, počinješ da zadižeš minjak, ona spušta tvoj šorc, hvata se za vršnjaka dok joj ti ljubiš vrat i hvataš je za guzove i onda...
U svoj toj euforiji dolazi do nečeg, nečeg što u životu nisi pomišljao, nisi očekivao, nisi želeo da se desi...Bam, ko grom iz vedra neba, vršnjak odlazi u večna lovišta, zastava se spušta, bitka je završena i pre nego što je počela... Ona se odaljuje od tebe, drži u ruci ono što je ostalo, diže glavu i pogleda te, sa nekim prekornim pogledom, taj pogled te ustvari najviše pokopa, nije ništa rekla, osmeh je nestao, gleda u tebe i polako ga pušta, ti si totalno pogubljen, gledaš, ne možeš da veruješ, zar na takvu ribu, eeeeej breee...
Ne čuješ, ne vidiš, gledaš je sa poluotvorenim ustima, zanemeo, ne znaš šta da kažeš...Posle par trenutaka, tu monotonu sablastnu tišinu razbja njen glas, njene reči od kojih si uspeo da razaznaš samo: „Vodi me kući“...Nije ti se više javila, nisi je video, sve je nestalo osim gorke uspomene, uspomene na neslavnu bitku i još neslavniji kraj...Nosićeš to u sebi do kraja života, nikad nećeš zaboraviti taj trenutak, taj trenutak od svitanja do sumraka...
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.