
U laži su kratke noge, a još je kraća pamet lažova koji pokušava da isfolira nekog ko ga poznaje kao zlu paru i dok je pištolj bio.
- Dođi vamo! Tu stani! Jesi opet okinuo Istoriju političkih teorija?
- Nisam ćale, odložen je ispit…
- Samo što na sajtu fakulteta piše da je održan... pa nije tvoj matori sisao vesla.
- Pa jeste, održan je juče, ali ranije je bio odložen. Nego taman ja da stignem na red i profesor dobije srčani napad. Brzo na VMA, nemam pojma šta je bilo sa njim…
- Da, da… i onda se oporavio za sat vremena i gostovao kod Sarape na Studiju B!? A?
- A bio je u emisiji? Hvala dragom Bogu da je dobro, nadam se da će sledećeg meseca ponovo držati ispit.
- More, mamlaze jedan, kad ti sad zalepim jednu vaspitnu! Meni si našao da prodaješ te italijanske foliraže! Pa ja sam za tebe Kolina, ej bre, Kolina! Ovo ti je žuti, sine, ako se razmašem crvenim, bićeš pod suspenzijom!
Izraz koji se koristi da se opiše da li je neka droga dobra, tačnije da li radi uopšte. Naravno, sud se daje posle određenog vremena, jer neke droge počnu da rade tek pošto prođe određeno vreme od konzumiranja.
Šone: Daj bre Cope, šta je ovo? Kakav ti je ovo Paja Zombi čaj uvalio? Nije me ni čačnula.
Cope: Stani bre malo Šone, pa pre dva minuta smo zavarili. Možda je sačekuša.
Šone: Ma kakva bre sačekuša. Prvo je bila puna semenki, pa mi pucketa ovde kao da je Nova godina, a drugo, mirisala je bre k'o čaj.
Cope: Pa ako ne čačne za pet minuta idemo da ga izujemo i ćao.
Šone: Ma jašta.
Ruski za šibica...
Fora iz vremena kad je moj otac bio mlad i lep, što će reći sa sredine sedamdesetih godina prošloga veka. Izgovor, i to, mogu reći, neverovatno loš, za teranje nekoga u pičku materinu, u vreme kad zbog toga nije mogao da se dobije metak u čelo, već samo po par modrica.
Danas, ne samo da ne bi uspeo, nego bi, još pre, dobio pomenuti metak, tamo gde mu prirodno, nikako nije mesto.
Lik1: (gradska faca) Ti! Seljačino! Kome buljiš u curu? Nemoj da te izujem iz opanaka sad! Ščuo! Majci ti ga...
Lik2: (donomadašnje seljače, pošlo u srednju školu) Šupičkumaterinu :mumlajući:
Lik1: Kome ti tako? Je li, misliš da te nisam čuo? A? Batice, gotov si sad!
Lik3: (slučajno iz istog sela kao i lik2, marke "baco bale preko štale") Stani malo, nosorože! Dečko ti samo tražio špičku! Aj daj šibicu da ti ne zavrnem ruku!
Prilika za popravni. Karta za vađenje iz govana, pečatirana od strane onog ko ti i pruža istu. Ali pre toga mora malo da te "provoza", jbg.
Druga šansa daje mogućnost da ispraviš sve ono što nije valjalo; jer čim si je dobio, očigledno je da si nešto zajeb'o prvi put. Zato pametno razmišljaj i iskoristi je. Iskupi se.
- Halo, Mare, ti si?
- Ja sam. Ko bi bio? Ne zoveš me na fiksni, jebote.
- Pusti to. Čik pogodi šta ima novo.
- Otkrili neobjavljenu pesmu Šandora Petefija?
- Ne zezaj, bre. Dragana mi pružila drugu šansu. Oprostila što sam Anu uhvatio za sisu. Jesam malo isplakao, ali vredelo je...
- Plakao si? Budalo, malopre sam video Draganu kako se cmače sa nekim tipom.
- Šta? Stvarno?
- Da.
- Sad ću da je nađem da joj se najeb... :tu, tu, tu, tu:
- Stani! Zajebavam te. Pogrešio si broj, ja sam Neboj... Jebiga.
Kažemo za ufunjatora koji se uhvatio za neko društvo kao nevorođenče za sisu. Iako često vrlo dosadan, nepoželjan, on će opet da se ufunja na način, koji se ne može odbiti kulturno.
Bojana: E Nemanja, imamo pauzu od sat vremena, mogli bi na kafu? M?
Nemanja: Pa.. .Stani da razmislim... Šalim se. Naravno da idemo!
Đole: A gde idete?
Bojana: Ma mislili negde na kafu da odemo...
Đole: Pa što ne kažete?! Znam ja gde je dobra kafa, ja ću da uzmem jednu jaku da gura vozove uzbrdo, zaspao sam na predavanjima 3 puta do sad! Ajde da vam pokažem!
.
.
.
Bojana: Hoće li se otkačiti ovaj Đole od nas više?
Nemanja: Vala stvarno, kao da smo ga usvojili...
Obično kažemo nekome da bi sprečili dalje nanošenje mentalnog bola njegovim smaranjem ili laganjem...!
-E brate nećeš mi verovati. Ovako je bilo : odem ti ja u kladionicu pre neki dan, sednem za sto naručim pivo, i krenem da igram tiket, kad ono ulazi lik sa dojavom, ja ga pitam koliko, on toliko, ja uzme i uplatim, kad kasnije dolazi drugi lik sa drugom dojavom, ja koliko dojava, on toliko , i tako ti ja dam 200e na dojave i 200e uplatim, i čekam ja da prođu dojave i čekam kad ono...
- Stani brate ne truj više sve ti verujem. !!!
To kratka, smesna (ako imate srece) prica u kojoj postoje tri aktera ili tri gradacije ili tri situacije, ali je najvaznije da Srbin uvek ispadne najpametniji.
Setao zeka poljem, pa naisao na mulu. Gleda je onako gadnu, pa je upita:
"Ko si ti ?"
"Ja sam mula. Majka mi je kobila, a otac konj."
"Zanimljiva kombinacija!" rece zeka i odskakuta dalje. Iduci tako , naidje na vucjaka.
"Ko si ti? Vrlo si mi interesantan."
"Ja sam vucjak. Mama mi je kerusa, a otac vuk."
"Zanimljiva kombinacija. Bas mi je drago sto sam te upoznao" i ode dalje. Ide on, a nesto mu proleti iznad glave.
"Ej, stani, gde zuris? Ko si ti?"
"Ja sam konjska musica."
"?...Ma daaaaj!"
Momenat nakon kojeg počinješ da jedeš isključivo klot.
- Baba, hoću krem.
- Prvo pasulj pa onda može krem.
- A bab...
- De, šta je tanjir pasulja za tebe.
- Dobro, ali ne sipaj mi meso, prošli put umalo zub da slomim.
- A slučajno se zaturila koščica, sad je baba sve to lepo očis...
:trš:
- Kad sam znao!
- Stani, evo opet mi se zaturila koščica, sad videh. Otkud zub kad sam stavljala rebra, a ne glavu?
- To je moja trojka! Jesam li ti lepo rekao da ne stavljaš meso?
- Iju, dete, imaš kljove kao dvogodišnji nerast, jujuju!
Nekada bio način da najavite povraćanje.
U stara vremena nisu postojale besplatne najlon kese i svaki autous, sem vozača i konduktera je imao nekoliko tankih, crnih, providnih kesa koje su služile da spreče prljanje autobusa, polutečnim sadržajem putničkih želudaca.
Evo kako je funkcionisala kesa:
Prvo da objasnim kako dolazi do mučnina. Nekada se put iz provincije započinjao tako u 3-4-5 izjutra. Pre nego sto svane. I to je bio jedini bus. Iz prestonice si još mogao da se vratiš u neko normalno vreme, ali u prestonicu samo u nevreme. Tako rano, želudac je prazan, mozak uspavan i dehidriran i čoveku je muka i da samo sedi na stolici i gleda u toplu posteljinu.
Na stanici obavezni ima jedan lokalni bus, koji krece tek oko 7, u selo, po decu, ali se turira od pre zore, da na stanici bude dovoljno ugljen monoksida. Onda majstor doveze bus, utovari putnike, i tako sa otvorenim vratima tovari još malo ugljen monoksida u bus, dok prejebava sa krezubom prodavačicom karata i ćelavim šefom stanice u plavom radnom mantilu.
Onda par subnorovaca zađe i pozatvara sve otvore na busu, sem onog unutrašnjeg poklopca od motorom na kom se vidi kako šiklja dim sa prvog lonca auspuha. Sa prvim zracima sunca, majstor pusti radio ćirilicu sa nekim iritantnim kolom u izvođenju dvojnice i harmonike. Da on ne bi zaspo. Ni on, ni putnici. Otvori svoj prozor i zapali po krdžu sa kondukterom. Onda zgazi po nekim krivinama i rupama da obilazi ostale učesnike u saobraćaju, da mu što pre prođe smena, da dođe kući, da se izuje i srkne supicu.
Ako vam do sada nije muka, onda ili niste popili tabletu za povraćanje ili ste budući vozač/kondukter. Da bi dobili onu kesu, treba da pozelenite u licu i kažete prvom do sebe jedno 10 puta: "Muka mi je. Daj kesu." Onda kad on vidi da je vaš nos u njegovom krilu, on jedno 3 puta ponovi na glas: "Zovite konduktera. Dajte kesu vamo!" Onda se ustane pa krene da viče: "Dajte kesu!" Onda ceo autobus krene da skandira: "Daj brzo kesu!"
Kondukter počinje da prebira po stvarima: "Evo saću. Neka se strpi malo. Sad će stanica."
Prvu peglu izručite na pod. Drugu peglu u kesu.
Prvo da znate da niko neće da drži tvoju žuč u tankoj crnoj najlon kesi, u kojoj i sok od borovnice izgleda jezivo. Najčešće saputnici izbace kesu kroz mali prozor. Direktan pogodak škode stopetice sa slovačkim tablicama. Ili je eventualno kesa i dalje prikačena sa tim prozorom i leluja narušavajući aerodinamiku autobusa.
E da. Možete i da vičete: "Majstore, stani negde, muka mi je!" Ali od toga nema ništa. Pa da ga zaobiđu svi oni, koje je on obilazio pola sata stavljajući glavu u torbu, svih 47 putnika. Kad bi on stajao svaki put nekome pozli, ne bi im ni trebale one grozne kese, a bus ne bi smrdeo na kafileriju.
Uf ima još da se ispriča o ovome fenomenu:
1. Josip Pejaković - čuvena priča o dva kisela mleka
Josip objašnjava kako je neki njegov poznanik iz KP doma bio budala. Putuje on tako autobusom i napravi se da mu je muka. Pita konduktera da mu da kesu. Kondukter mu da crnu kesu. On u nju izruči dva kisela mleka.
Pljune unutra i kaže kondukteru: "Na ti ovo. Baci!"
Konduktere kaže: "Čuvaj to dok ne dođeš u stanicu."
-"Ako ti ovo nećeš uzeti od mene, ja ću ovo pojesti."
-"Pa kaka si stoka ti ćeš to i opojesti."
Onda on nagne ono iz kese. Počne mu curiti iz usta, niz vrat. I ceo autobus krene da povraća po kondukteru, čak i vozač, što : " umalnije prevrno avtobus uendek kodključa."
2. Sam vrh turističke sezone
Ima jedno 15 godina od tada. Vozio sam se autobusom od Igala do Bara. Ne znam kako se potrefilo i kuda je autobus okrenuo, ali nije išao pored mora. Čas je išao naglu uzbrdo, čas naglo nizbrdo. Kad bi se zaleteo uzbrdo pored nogu bi mi proletela neka flašica sa vodom, a kada bi se spuštali niz brdo, posle kraćeg rulanja, prema prednjim sedištima bi proletela ista ona plastična flašica. Posle nekog vremena su joj se na tom putu priključili jedna prazna kesa od smokija i kutija od jafe.
Na jednom lepo mervoju, gde je majrtor demonstrirao 5000 obrtaja u drugoj, sa zadnjeg dela busa odlično je skandirala grupa mladih ljudi: "Kesu! Dajte Kesu! Može kesa, vamo nazad!" Međutim, Crnogorski Kondukter je dalji rođak Crnogorskom Kelneru i kesa nije ni krenula od vozača, niti je kondukterski junak glasa pustio.
Posle toga veseloj družina koja je letea sa kraja na kraj busa se pridružila jedna iskoristena papirna maramica i zajedno su morali da se probijaju kroz potok žuči i sendviča sa salamom.
3. Pijani prijan iz srednje
Ovo je sećanje iz vremena kad sam bio đak putnik. Svaki dan sam u školu putovao rashodovanim autobusom Somborskog Severtransa u oba pravca, po pola sata. Sem kada sam sebe častio pešačenjem od 20 km.
Taj jedan povratak, taj dan, odlučili smo da smo žedni "Njegovog veličanstva", Subotičkog pelinkovca. Tad još nije bio jedini original, niti gorki list, ali je zato bio najjeftiniji. Osim što smo pojili sebe, pojili smo i jednoga prijana, kojem sada ne mogu da se setim imena, ali nije čovek toliko dobro podnosio alkohol i derivate.
Sećam se kao danas (sem imena), sedi prijan po sred šaraga. Vrlo bled u licu, vrlo bled. Zove konduktera. Traži vreću. Kondukter naivan, dođe do pola busa, pogleda ga i kaže mu : "Ajde strpi se, vozimo se još samo 15 minuta!"
Verovali ili ne, povraćanje pelinkovca ne pravi bljuvotinu crnom. Naprotiv bila je vrlo kolorična, isprskala je više od polovine busa, malo više one koji su sedeli do prolaza, a malo manje one do prozora i naravno konduktera u sredini. Fantastični prijan je dobacio do pola autobusa, punih 7 redova je ulipao.
Ja sam imao neku veću torbu u koju su svi ubacili svoje ubljuvane stvari, kad smo stigli u stanicu. Ta je torba dosta smrdela i ja sam je ostavio u šupi. Prošlo je više od šest meseci, kad sam otvorio tu torbu. Nisam mogao ni da se setim, kakvo je to sranje. Da li je možda bio petak ili neki drugi razlog, ali niko mi nije tražio da mu vratim jaknu.
Tanka linija izmedju udvarača i manijaka
"Dao mi je posao...onda smo odmah sutradan išli na poslovni put... A što da ne idem kad je sve badava? Tamo me je non stop gledao, hteo je i da izadjemo, ali sam izbegla. Onda mi je slao poruke i van radnog vremena, i popizdela sam i dala otkaz. Manijak bre! Grozno! Onda kad sam dala otkaz, poslao mi poruku da nema veze, da bi i dalje privatno da se vidja sa mnom. Moj tata je hteo da poludi kad sam mu rekla! Ja rekla da me ne zanima i da me ne uznemirava i onda se, hvala Bogu, nije javljao!"
"Stani...je l' te pipao, maltretirao? Je l' ga izvadio u sred restorana i mlatio naokolo? Kako je manijak?"
"Ama bre, čovek je ćelav, mali i mator!"
Pokušaj svaljivanja krivice na drugu osobu nakon sopstvenog opasnog zajeba, kome je navodno prethodio neki potez druge strane i izazvao dekoncentraciju, grešku, naveo dotičnog na takav postupak. U normalnim uslovima prođa bude jednaka prođi gej druga, mada u određenim slučajevima to i ne bude popušaj; ukoliko se na primer uputi dežurnom krivcu uživljenom u svoju ulogu, dubokoj patofni, ladovini sa visokim stepenom kurcobolje za sve, kao i u zajebanim situacijama podređenosti.
- Miloše! Milošeeee!
- Šta je?
- Jesi gluv, ajde silazi dole da mi pomogneš nešto.
- Evo tata. (Aukurac!)
...
- Slušaj, ti držiš ovde, ja ću da izbijem osigurač i ti onda samo izvučeš.
- Možda je bolje da pozovemo majstora, znaš šta je bilo sa autom kad si sam popravljao.
- Majstora? Jel' ćeš ti da me učiš, balavac jedan?
- Dobro.
:bum, bum, bum, kvrc...:
- Auu... puče zupčanik... Pa kako to držiš majmune? Pa jel' vidiš šta si uradio...?
- Tačno sam znao da ćeš da sjebeš nešto... Majstoreeee! (lagano se udaljava, trčećim korakom)
- Jao... sjeba mi zupčanik... stani mamutijebem!
- Oću, oću! Znalče!
:ffsssssssss, pras... srećom promaši ga devetka viljuškasti:
Mizantropija ide na level 100. Ili na level Volge iz devestosedme za nas u kojima teče krv ruskih propalih emigranata, odnosno nas sišlih s Besne Kobile.
Tu je dreka, ukćanje, povici, brektanje, nivo ljudomrštva raste a uvek se nađe i neko da savetima doprinese istom: gle sad, odakle se stvori i ovo čičište iz gornje ulice? Svako zna, svako upućuje, svako vidi ono što drugi ne mogu, svi ostali su idioti, kilavi, slabi, glupi, maloumni, usporeni. Gledaš sa strane, vidiš majmune oko vatre kako se deru, domine mučno naslagane evolucije obaraju se za tili čas jedna za drugom, pa se onda aristokratski osetiš iznad toga ko Stevo Žigon u ulozi Princa Pavla. I svi ti pogledi zajapureni, iskeženi, to posrtanje pod teretom, jedan vuče ovamo, drugi tamo, ne, ne, ne, zaista ne mogu ja to, s umornoprezrivim osmehom jednom rukom nonšalantno odmahuješ, a drugom blago prelaziš preko čela da ukloniš nevidljivu migrenu koja se kao maglina skuplja oko glave... Gde je moj čaj, kolutići s vrhova Urala, i Politika iz dvaestreće?
- op op op aj aj drž drž!
- bež bež bež!
- drž drž bre!
- tamo bre tamo jel vidiš!?
- stani nema zašta da uvatim!
- za kurac me vatiš, pa za ručku, za ručku!
- ne guraj ne guraj, sad sad sad!
- okreći okreći!
čičište iz gornje ulice - vidi ga, mlado, ništa ne zna...
- (mrš bre u kurac, stavio si ruke na leđa, ceo život jedeš govna)
- daj daj daj, ovamo ovamo!
- na kant na kant!
- ajde bre diži, esi jeo leba!?
- ma nije teško bre, nego kabasto nezgodno bre!
- diži diž gore pazi! vaza! vaza!... tras cangr!
čičište iz gornje ulice - u papučama se ništa ne nosi kažem ja...
- (u jebo te Sveti Jovan, onaj zimski, jebo te Ilija Simkov)
- otkuj mu noGIce otkuj mu noGIce!
- ma ženi ti otkujem nogice, esi normalan bre ti jedva smo sklopili!
- rasturaj rasturaj! čekić čekić mi dajte!
- odakle da ti dam some, ne držim u džepu!
čičište iz gornje ulice - eee oni stari majstori bez čekića nikad nisu bili...
- (jaoo deda nakusaću ti se panaije! stenje pod teretom)
- izvaljuj prozor! izvaljuj! kroz prozor, kroz prozor!
- gde ćemo kroz prozor visok tri metra!
- ma zid da srušimo! ruuuuuuši sve! ruši vučića!
- ne seri bre, daj ovamo, ovamo na druga vrata!
čičište iz gornje ulice - u moje vreme ja sam sam unosio po tri kreveta i dva oramara odjednom u kuću...
- (uuuu pa jebaću ti unuku kad tad, more i unuka ima ti jebem!)
- ne mož na vrata! ne mož na vrata!
- nazad nazad! skidaj vrata, pazi prste na šarke!
- ajoooooj!
- pa reko da paziš, ćorčo!
- podvuci se ispod, podvuci!
- ljudi ne slušate me uopšte, uopšte me ne slušate, nemož ovako da se radi
mora prvo skica da se napravi...
- stani bre, stani! viš da se zaglavilo, stani, spuštaj da vidimo kolko ima živih!
čičište iz gornje ulice (prihvata skuvanu kafu) – a kažem ti Rale, pre tries godina za opkladu sam uneo krevet kroz odžak, kroz odžak kažem ti, c-e-o k-r-e-v-et!
- (e sad si ga preterao!) daj mi tu lopatu molim te!!!!
...
- Jeli bre, šta radiš ti tu za tim komjuterom dok mi ovamo izginusmo???
- A ima vas dosta, da ne smetam, prelistavam Politiku iz dvaestreće, da li znate da ima sve digitalizovano na internetu, sjajna stvar, sjajna!!!... (srk iz šoljice al ne iz one džombaste Donkafe usrane, nego iz one male, aristokratske na kojoj je našaran idiličan momenat gde rendom romeo uz manodlinu kleko rendom juliji ispod drveta pa joj traži pičku)
- Ma dolazi bre ovamo da ti ne dođem, pridrži ovde leđa mi pukoše!!!
- Ah, dobro oče, ako tako kažete, samo znate da i d-r Trifković i d-r Cincar Marković ne preporučuje prisustvo unošenju stvari u dom, za ljude sklone jektici, neurozi i mizantropiji...
Albanski vojskovođa kog neki smatraju Srbinom po babinoj liniji, koji je bio pagan pa hrišćanin, a pretvarao se da je musliman, koji je gadno zajebavao Turke digavši bunu protiv njih, koji je itd... Stoga sinonim za kontradiktornu i misterioznu ličnost.
Dolaziš sutra na fudbal?
Ne mogu brate, moram da učim.
Šta?
Prekosutra ocenjuje fizičko pa ne bih da se obrukam.
Jes ti prso?! Šta ćeš vežbati za fizičko? Na kraju krajeva, vežbanjem dan pred vežbu ćeš pogoršati stvari, umor ili upala ti ne ginu... Ej stani bre!!! Pa fudbal je fizička aktivnost majku mu jebem, ako već hoćeš da vežbaš dođi na fudbal.
Ne mogu premoriću se, sigurnije je raditi sklekove.
Koji si ti Skenderbeg... Aj jebi se čini šta 'oćes, ionako si prs'o...
Lik iz kraja čije laži nisu one za koje postoji sumnja da li su istina, nego su potpuno ludačke i svima je jasno da to nema veze sa istinom. Tačnije, to nisu laži, to su samo neke potpuno ludačke priče.
Negde do dvanaeste godine svi misle da je samo maštovit klinac.
Od dvanaeste do petnaeste misle da je lažov.
A od petnaeste kapiraju svi da je jednostavno slučaj za Lazu gde ubrzo i završava.
Naravno, svi onda jedva čekaju da izađe da odslušaju još jednu njegovu ludačku priču.
- Ej Đole pa gde si ti? Što si u jakni matori, plus četrdeset je, sav si mokar?
- Zato što me jure vampiri.
- Kakvi bre vampiri?
- Vampiri, oni što piju krv.
- Stani da upalim buksnu, ovo će biti zanimljivo. A što te jure vampiri?
- Zato što imam italijansku glavu i vojničko telo.
- Zanimljiva kombinacija. A jel mogu da ti pomognem nekako?
- Ne treba pomoć. Imam perjanu jaknu, farmerke, cipele, kapuljaču, ako probaju da me ujedu da nemaju gde, a poneo sam i glogov kolac, beli luk, čak sam se i najeo luka, vidi fuuuuu.....fuuuuu....
- Dobro bre Đole ne duvaj u mene. Nego bre zar nisi juče bio Flojd otkud danas vampiri?
- Jesam Floooooojd, sve fiće su moje. Vampiri mi kradu fiće.
- Jesu Đole, tvoje su, odo' ja da vidim ako ima negde vampira koji voze fiću pa da ti javim.
Ono što kažemo sagovorniku kada ceo dan u sebi pevušite neku pesmu i ne možete da je izbacite iz glave. Uglavnom su to neki retardirani hitovi koji okupiraju mozak normalnog gradjanina koji ima solidno poznavanje muzike.
Lik 1 : Brate ceo dan mi u glavi ona retardirana pesma od Jelene Kravenuše. Ne mogu da je izbacim iz glave.
Lik 2 : Koja?
L 1 : Ma ono, Insomnia i ti i...
L 2 : ( Prekida Lika 1) Stani! Dobro je, znam koja je, ajd sad ćuti da ne udje i meni u glavu.
L 1 : Okej.
Sat vremena kasnije.
Lik 2 : ( Prekida ubistvenu tišinu) Jedi govna bre!
Lik 1 : Što bre, šta ti je?
Lik 2 : Ma sad i meni u glavi ona retardirana pesma, ne mogu da je izbacim.
Lik 1 : E jebi ga.
Postupak koga prate simptomi koji su vrlo slični onima koji se javljaju pred prvi izlazak. Manifestuju se u vidu intenzivnog timarenja i čišćenja celog tela od višednevne zapuštenosti, neodlučnosti oko odabira odeće, ponaročito nervozom oko odabiranja odgovarajućeg donjeg rublja i čarapa koje neće aromatizovati prostoriju odmah nakon izuvanja.
-Moram da se izdepiliram, stani da očistim lice, da operem zube.... Jao, sejo, di su mi one moje pamučne roze gaćice? One što ljudski izgledaju? I onaj beli brus, je l' smo oprali to?
-Što ne obučeš neke od čipkanih, pamučne ionako nosiš za po kući.
-Ma, neću da ispadnem kurveštija, tamo, bre! I oslobodi mi kupatilo da operem kosu i da se uredim ljudski.
-Evo, odmah, nego, sa kim to izlaziš, nije mi jasno šta bi imao protiv čipkanih gaća?
-Ma, ne izlazim, nego idem kod lekara, izašao mi neki osip po celom telu, neću da se brukam tamo kad se skinem, bre.
K'o što reče Njegoš. Hiljade nijansi na hiljade mišljenja i hiljadu stavova koji se mešaju hiljadu puta u sekundi. Pa koja kobminacija ispliva. Bez ikakvog pravila.
Randomness na svom najvišem nivou. Numeracija novobeogradskih blokova je za žensko razmišljanje mala beba.
Beograd, leta gospodnjeg 2012.
Dve osobe u odmaklom stadijumu muvanja, na korak od konkretizacije.
Ponedeljak (razmena sms-a)
Ja: šta misliš da izađemo večeras?
Ona: E, ne mogu stvarno večeras. Ali u sredu, šta kažeš, kad kažeš sve može :)
Sreda (razmena sms-a)
Ja: Hoćeš da navratiš večeras do mene ili da odemo negde na piće?
Ona: Da navratim kod tebe? Haha, pa prošli dečko kod kog sam bila nije najbolje prošao :)
Ja: A?! Dobro, jebote, neću da te silujem :P
Ona: Pa nisam mislila na fizičko nasilje (blablabla)
Ja: Ništa, ima dobar kafić blizu mog stana. Možemo tamo da odemo...
Ona: Doći ću kod tebe :)
Sreda uveče. Dolazimo kod mene i sedimo.
Ja: Hoćeš da popiješ nešto?
Ona: Neću...
Pet minuta kasnije
Ona: Ipak ću tekilu.
Dok sedimo jedno pored drugog teče opušten razgovor uz par čašica tekile i kokakolu. Razgovor predugo traje bez otvaranja željene pogodne situacije. Odlučujem da delam bez obzira na to. Povlači se uz krevet i završavam ležeći preko nje.
Ona: Šta radiš to?
Dve sekunde kasnije uzvraća poljubac. Pa drugi. Sve dobro teče dok minut-dva kasnije ne počinje da me odguruje
Ona: Nemoj, stani NEMOJ!!!
Ja:?!
Ona: Previše si napadan!
Ja: Dobro, jebote, izvini.
Nastavlja se razgovor kao da se ništa nije desilo. Rešio sam da budem statičan. Boli me tuki. Možda ja neću dobiti pičke, al neće ni ona kurac.
Počinje da mi se nabacuje. Prilazi sve više do mene, i, kao u šali, me bocka. Usne nam udaljene centimetar. Poljubac. Drugi. Peti...
Ona: Ovo ne znači da smo u vezi.
Opet završavam ležeći preko nje. Ljubljenje, maženje, hvatanje. Sve savršeno, dok odjednom...
Ona: Stani, nemoj STANI!!!
Ja: Šta koj kurac?!
Ona: Neću s tobom da uradim to jer previše čekaš!
Ja: PA ZAR NISI MALO PRE REKLA DA SAM PREVIŠE NAPADAN???
Ona: Pa... Da... Ali... Mislim, previše si čekao da me pozoveš da se vidimo, a znamo se već više od pola godine...
Odustajem. Kaže da ide kući. Zove me da je ispratim. Petnaestak minuta stojimo kod vrata dok se ljubimo čvrsto pripijeni jedno uz drugo. Izlazimo i odlazimo do stanice. I dalje se ljubimo. Autobusa nema desetak minuta, a odveć je kasno.
Ja: Šta ćeš ako autobus ne dođe?
Ona: Pa moraću da spavam kod tebe.
Pet - šest minuta kasnije autobusa i dalje nema.
Ja: Izgleda da neće ni doći. Hoćeš da spavaš kod mene?
Ona: A, pa ne mogu...
Ja: Dobro, spavaću u pižami...
Ona: Pa što onda da spavam kod tebe?
Ja: Dobro, onda neću spavati u pižami...
Ona: A, pa onda ne mogu.
Tišina izazvana mojom konfuzijom. Par mehaničkih poljubaca. Nailazi prevoz i ona odlazi. Zbunjeno krećem kući.
Situacija gde svi ortaci uteruju a ti ostao suva 'rca.
Kako bilo na moru tebra?
- Ma bilo ono, šta ti ja znam.. hladna voda u pičku materinu..
Ma nisam te to pitao, jes umočio?
- A too.. pa ono, znam da si to hteo da me pitaš. Imam devojku tebra. Nisam hteo da varam..
Sve i da si hteo nisi mogao jebemuleb, stani pred ogledalo. A ostali?
- Hehe burazeru, samo ti sprdaj. Ostali jebali, Velja smutio tri komada, prepičke neke, Ruskinje čini mi se.
Pitanje koje sami sebi postavljaju ljudi koji su služili vojsku kad vide kako se današnja omladina ponaša. U vojsci bi se oni naučili reda. Zavoleli bi pasulj, naučili bi svako jutro da nameštaju krevete, da sređuju stvari i bili bi u dobroj kondiciji i još što čuda.
Otac: Je l' ko spava u tvojoj sobi?
Sin: Pa ja ćale.
Otac: Pa pospremi onaj svinjac malo! Samo što pacova nema tamo! Jooooj državo što ukinu vojsku?!
-----------------------------------------------------------------
Unuk: Stani deda malo da odmorim.
Deda: Ajde, ajde. Šta bi radio da si u vojsci? Eee, što je ukinuše? Tamo te ne bi pitali je l' možeš il' ne možeš nego radi šta kažu.
Unuk: Svaki dan ista priča sa tom vojskom.
Dada: Šta?
Unuk: Ništa, ništa.
Isti onaj deda koji je bio prut i batina za naše roditelje, nama je k'o med i mleko.
Uvek smiren, staložen i voljan za šalu.
Sve ono što je branio svojim sinovima i kćerima tu je da nama dozvoli ma koliko to bilo apsurdno i budalasto. Što unuk zatraži to unuk dobije. Tu je i onaj mali detalj sa penzijom kad nam deka da crvendaća za čokoladu, iako s tom novčanicom možemo uzeti deset takvih. Našim roditeljima je trebalo truda i truda da dobiju za olovku u školi, da mogu nešto i da zapišu. Zato je tu deda da nama olakša sve teškoće s roditeljima. Uz neku dobru viljamovku il' kruškovaču, mekan k'o duša, sve će uraditi da ugodi svojim sokolovima.
Deda u ulozi oca pre četrdeset godina:
Deco, imate deset minuta da operete ruke i sednete za sto!
Deco, nema priče za stolom!
Siniša, bež' napolje da pooreš njivu!
Dragana, pomozi majci da opere suđe!
Nenade, u sobu i kreni s domaćim, više te neću opominjati!
Deda u ulozi dede:
:Nikola, deder dođi kod mene da ti nešto dadnem.
:Kaži deko.
:Evo ti neka sitnica, znaš, da imaš na odmoru za parče leba!
:Ali deda, ovde ima para celu školu da snabdevam, i to za celu nedelju!
:Ćuti dok sam u formi, videćeš ti kad mene ne bude bilo...
:Ajde, dosta crnjaka, nego može jedno unuče?
:Znaš ti da ja ne odbijam kad me neko ponudi tako lepo! Nego šta imaš za domaći?
:Ma imam svašta, ne pitaj!
:Kuku mene, kad bih mogao svoje znanje da ti prenesem pa da se ne mučiš, aj' izađi ti napolje, lako ćemo za školu!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.