
„Izvoli, draga, posluži se ...“
„Oh, šta je ovo, slatka moja ?“
„Ah, to je specijalna salata po receptu koji sam pokupila pre neko veče u onoj emisiji „Ciklonove kućne čarolije“. Gostovao mu je neki Francuz, joooj, znaš kako je seksi lik ... a specijalitet se zove „Coup de grâce“. Ubija koliko je dobar, a Francuz reče i da je dobar za ... hihihi ... znaš ... ono ...“
„Hihihi ... Kako ? Ku d - ... ma nije važno. Negooo, lepo si ovo napravila, prosto mi žao da načnem, vi’ kako je lepa kupa ... a šta je ovo, je’l ovo grašak ? Aaa, nemoj mi reći da si slagala zrno po zrno, pa sve do ovog na vrhu kupe ?“
„Jeste, to je grašak, slatki, mali provansalac takozvani, spolja, a unutra još ima i kukuruza šećerca, marinirane šargarepe, leblebija, pavlake, majoneza, ma svašta ... Samo se ti služi ... He, he ...“
„Hoću ... Evo, počeću s vrha, bojim se da ne srušim kupu ...“
(dva sata kasnije)
„Auuu, kono, kako sam se lepo najela ... jedva dišem ...“
„Mmmm, daaa ... Hajde ti sad lepo kući, pa onako s vrata spopadni onog tvog mužića. Videćeš, he, he, provansalac čini čuda čak i u ’ladnoj vodi ...“
„Ma nije kući, jeb’o mu pas mater, javio se da će doći kasno, na nekom seminaru je .. muška posla, alii, sačekaću ga ja, he, he ... ’Ajd’ uzdravlje!“
„Uzdravlje, kono !“
(još dva sata kasnije)
„Uuuuh, što me zabole stomak ... nisam trebala jesti onoliko onog graška ... moram u WC ... Aaah! Ouuurgh! Šta je ovo ? Ghaaarglj, krk, krh, kvak, žljok .... Blaaaaargh! Arrrrgh !“ ... TRAAAAS !
Inspektor Smorejšio Kenj bio je izrazito mrzovoljan. Žena mu prethodno veče opet nije dala, jer se najeo nekog graška s teletinom koji je ona skarabudžila pa je celo veče prdeo kao konjuždrina, što mu je gospođu izrazito nerviralo pa ga je povrh svega proterala u kujnu da spava na prokletom jednosedu na rasklapanje, venčanom daru njegove tašte.
I dok je bezvoljno vukao dupe na posao, mlateći usput glavom kao konj na prazne jasle, zazvonio mu je mobilni. Sa druge strane linije bio je njegov pomoćnik, Perica Debilko.
„Šefe, imamo situaciju ovde ... Dođite odmah u ulicu Sofije Bipkuše broj 26. Ouva !“
Uleteo je u prvi taksi i ubrzo je bio na naznačenoj adresi. Ispred oronule četvorospratnice čekao ga je Perica, dok je nekoliko policijskih patrola pokušavalo da drži pod kontrolom okupljene znatiželjnike i novinare iza žuto-crne trake razapete po okolnom drveću.
„Šta se ovde dogodilo, Debi-li ?“ – voleo je da pecka svog pomoćnika.
„Gospođa Dobrila Salatić, 36 godina, udata, bez dece, pronađena je mrtva u svom stanu na trećem spratu. Ležala je u gomili sopstvene povraćke i krvavog proliva. Telo pronašao muž pokojnice kada se kasno sinoć vratio sa nekog seminara.“
„Heh, seminar ... Ili je išao neđe da loče ili da kara, ili i jedno i drugo ...“
„Nije, šefe, ima potvrđen alibi ...“
„Je li telo već odneto u prosekturu ?“
„Jeste. Telo u prosekturu, a uzorci u lab.“
„Odlično. Imamo li nekog očevica ?“
„Gospođa Spajić sa drugog sprata tvrdi da je videla žrtvu kako izlazi iz stana preko puta oko osam uveče, kada se vratila iz šetnje. Vreme događaja smo rekonstruisali na osnovu toga što je bakica izjavila da je žurila kući da gleda „Sulejmana“. Samo što je ušla u kuću, čula je glasove na hodniku, pa je zirnula kroz špijunku.“
„Ko živi u stanu preko puta ?“
„Izvesna gospođa Ubavkić, 34 godine, bankarski službenik, raspuštenica, bez dece. Izrazita lepotica, ako smem da primetim, šefe.“
„Hmmm, raspuštenica, veliš ? To je stavlja na listu prvoosumnjičenih ... Idi ti u centralu i pripremi sve za brifing kad se vratim, a ja ću porazgovarati sa gospođom Ubavkić“ – reče Smorejšio. „A možda mi se i posreći“ – pomisli u sebi.
(nekoliko sati kasnije u sobi za brifinge forenzičara)
„Šefe, sve je spremno za brifing. Dok vi razgovarate sa ostatkom tima ja odoh da časkom prelistam našu bazu podataka i internet. Možda iskopam nešto.“ – reče Perica izlazeći iz prostorije.
„OK, ljudi, šta imamo zasad ? Laboratorija za uzorke ?“
„Uzorci uzeti sa lica mesta ne pokazuju ništa specijalno. Povraćeni sadržaj je čista želudačna kiselina, a u izmetu se nalazi enormna količina krvi“ – javi se gospođica Dosta, doktor biohemije.
„Znači, ništa. Autopsija ?“
„Žena, tridesetih godina, izrazito gojazna za svoje godine, prava mašina za govna“ – uz suv osmeh, reče Mladen, specijalista sudske medicine. „Na telu nema tragova nasilja, a analiza krvi pokazuje povećano prisustvo kolhicina, leka koji se koristi za lečenje gihta, pa sam pomislio da se možda, predozirala. Međutim, uvidom u zdravstveni karton gospođe Salatić, utvrdio sam da nije bolovala od gihta. Onda sam pomislio da se možda najela livadskog šafrana, poznatijeg kao mrazovac pa sam analizirao sadržaj creva, međutim ništa sem ovoga: zaglavljeno u debelom crevu pronašao sam jedno nesvareno zrno graška koje je imalo tragove kolhicina u sebi. Dakle, ubistvo.“
(u međuvremenu, u stanu gospođe Ubavkić)
Gospodin Salatić i gospođa Ubavkić leže zagrljeni i razgaćeni na njenom ogromnom francuskom ležaju. Gospodin Salatić puši postkoitalnu cigaretu.
„I dalje ne mogu da verujem kako si se lako rešila one moje debele kučke ...“
„He, he, ljubavi moja, sad si samo moj ...“ – predući odvrati ona.
„A kako si se dosetila ?“
„Pa ljubavi, znaš da je moj bivši bolovao od gihta. Sve što mi je ostavio bilo je tih nekoliko kutija Kolhicina. Kada sam pročitala uputstvo samo sam sabrala dva i dva.“
„Ma kontam, ali kako to da se ti nisi otrovala, kad kažeš da ste obe jele tu salatu ?“
„He,he, složila sam grašak u obliku kupe i samo sam to zrno što će biti na vrhu ostavila da celu noć stoji u vodi u kojoj sam rastvorila celu kutiju Kolhicina. Znala sam da je đembela pedantna i da neće roviti po salati već da će uzeti baš sa vrha.“
„Hahahaha ... Ooooo, Lukrecijo moja, ljubim ti oko pametno! Dođi opet malo dâ čika u goozoo, m ?“
„Joj, ljubavi, je l' može kasnije malo, umorna sam. Znaš, morala sam da dam i onom blentavom inspektoru Smorejšiju, kad je dolazio da me ispituje ... Ne ljutiš se, je l' da ?“
(u međuvremenu u sobi za brifinge forenzičara)
„OK ljudi, idemo dalje. Profajleru, da li je ovo zrno graška uvršteno u profil ubice ? Šta kažu tvoje profajlerske knjige ?“ – upita Smorejšio.
„Jesam šefe, uvrstio sam ga. A što se tiče profila, otrov je žensko oružje tako da sam sto posto siguran da je ubica žena, a potencijalni motiv ljubomora. I to je sve što bih imao da kažem o tome“ – profajler je delovao neispavano.
U sobu sav zadihan uleće Perica Debilko.
„Šefe, šefe, pronašao sam trag !!! Sajt „Vukajlija“, čiji je vlasnik izvesni Kaizen, na upit „zrno graška“ izbacuje preko dvadeset rezultata. Kaizen je ubica !“
„Perice, sine, oduvek sam sumnjao da ti je prezime ustvari oznaka za koeficijent inteligencije, a sada sam apsolutno siguran u to. Debilu, alo, ubica je žensko ! Ž-E-N-S-K-O !!! ... Osim toga, Kajzen ne postoji, niko ga nikad nije video ... I ajde sad razguli, donesi mi profil ubice.“
„Da, šefe, odmah, šefe“ – Perica izlete iz sobe i minut kasnije se vrati noseći fasciklu.
Smorejšio je zgrabi i poče nervozno da pretura po dokumentima. Na kraju izvrnu fasciklu i protrese je.
„Pa šta je ovo Perice, Boga ti poljubim ? Gde je zrno graška iz profila ?“
„Mis'te ono malo zeleno, šefe ?“
„Da ! Ono malo, zeleno !!!“
„Pa ouvaj, ja ... ja .. ja sam to naš'o pored kompjutera šefe dok sam listao baze podataka, i ouvaj, ja sam to ... pojeo.“
„Ti si šta ?!!!“
„Pa šta ću šefe, bio sam glaaaadan ...“
Smorejšio ščepa Pericu za vrat.
Definicija je pisana za takmičenje "Pačja škola", a scenaristi "SISAJA" nek se jave Kajzenu oko eventualne saradnje, a ako ne, neka sisaju - bolji sam od njih.
nagli izlivi mrznje koje ja licno projektujem na papir a u ovom izricitom slucaju na ovaj forum :)
Ne znam da li me je opsta zatucanost, chinjenica da me boli za sve sprechavala da vidim stvari koje me okruzhuju, ili se one jednostavno nekada nisu deshavale, ili ja postajem izlapela drtina kojoj sve smeta (najverovatniji scenario) tek u poslednje vreme imam ogromnih problema da ostanem imun na ljudsku glupost. Postoje dosta stvari od kojih mi se kenja, i mada su moje reakcije preterane, nisu daleko od istine.
1. Mrzim Pozharevac. Grad koji je zaostao u vremenu. Klinci su u 90im, matorci su u dobu komunizma.
2. Mrzim putnu mrezhu Srbije. Nedopustivo je da imamo vozove koji se krecu 50 kmh, i puteve na kojima mozhesh sjebati kola tek tako.
3. Mrzim politichku scenu Srbije. Tu su tek svi kurve. Svako je sa svakim bio. LDP vodi ex-mafijash koji se radio pajom, DS i DSS su obesmislili 5 oktobar zbog sujete svojih lidera, SRS je bastion zatucanosti i glupih ljudi koji se predstavljaju kao cetnici ali su u sustini anti-monarhisti sto je s obzirom na to da su chetnici bili kraljeva vojska krajnje sumnjivo, G17+ je ''demokratska'' stranka koja je sastavljena od bivsih clanova sps i jul-a
4. Mrzim srozavanje muzicke scene. Sve na sta sam se nekada lozio. Prodigy, Snoop Dogg, whatever je pochelo da radi najgoru u cilju obogacivanja i gubeci smisla za muziku. O elektronici da ne pricham, previshe je pozera na zhurkama, i nije to vishe ona stara atmosfera.
5. Mrzim Jagodinu. Nepismeni seljak, Betovenov savremenik je pokorio bezumno stanovnistvo i proglasio sebe u neko polubozhanstvo. Ili je krivica mog misljenja da sam ocekivao da cu dolaskom u Jagodinu da osetim delic Shvajcarske. Kakvo razocarenje. Sve je to tamo. Sve to stoji. Samo je toliko, malo, neprimetno i nebitno.
6. Mrzim profesore na ekonomskom fakultetu u kg. Ima tu dobrih dusha. Bash naprotiv i dosta njih. Ali najgore je kad dodje neki napaljeni balavac (po profesorskim standardima naravno) onako neizhivljen, skoolovao se, predavao ili objavljivao u inostranstvu i sad je ono, uhvatio boga za kurac.
7. Mrzim stishke seljake. Mislim da je ovo nepotrebno objashnjavati.
8. Mrzim crnogorce. Sve im kao smeta Srbija, a svi dozivljavaju potpuni telesni orgazam od pomisli na preseljenje u Beograd.
9. Mrzim SBB. Njihov nivo usluga je mizeran s obzirom na cenu. Najtuznije od svega je sto su opet i takvi kakvi su najbolji.
10. Mrzim Dinkica. Sram ga bilo! Prodaje obicnom narodu glupe fore. Prodao skoro sve drzavne firme, a obecao 1000 eur/po osobi po osnovu akcija. Wtf? Odakle? Fiat u kg? Zbog cega odlaganja? Svetska ekonomska kriza? Moguce... Ali je taj isti Fiat u toku svetske ekonomske krize kupio Chrysler, Dodge i Jeep i sad razmatra kupovinu Opela, Vauxhalla i SAAB-a. Tako da mu jedna pishljiva fabrika u srcu shumadije poslednji trn na kurcu.
11. Mrzim kada se prilikom igranja nekog sporta sudare igrachi kolenom u koleno. Bol je neopisiv, ostavlja pogodjenog nemocnim, paralisanim. Moze da se tretira kao laksa zivotna trauma.
12. Mrzim posnu hranu. I u tom slucaju bilo koju hranu posle koje ogladnim posle 20 minuta.
13. Mrzim penzionere. Svi su pri kraju, a opet sebicno zele sve mladje da povuku za sobom. Doduse, ne treba biti na kraj srca. 50 godina sistematskog zaglupljivanja pod komunizmom moze imati dosta jake posledice.
14. Mrzim francuski jezik. Deluje mi pederski.
15. Mrzim likove koji furaju pocepane farmerke i roze majice. Zato shto je to gay odeca.
16. Mrzim fudbalere. Zato sto imaju visak slobode, manjak mozga, i mozes da ih prepoznas sta su 2 km udaljenosti.
17. Mrzim Sasu Popovica. Zato sto se okoristio o tudjoj nesreci (zaglupelosti stanovnistva) i sada ima milione. Narko dileri zbog toga idu na dozivotne.
18. Mrzim ljudsku pohlepu. Zato sto uzrokuje sve probleme na ovom svetu.
19. Mrzim sebe. Neorganizovan sam, nemaran i takodje sam jedna od najvecih greshaka prirode.
Ah da... Kako se ladim od napada hejta, sve manje imam volje da kucam ovo.
preterao sam ga malo :)
Legendarna serija od sedam epizoda nastala 1995 godine. Scenario je napisao Nele Karajlić, a režiju potpisuju Oleg Novković, Nikola Pejaković i Dr Nele Karajlić.
Radnja serija odvija se posle završetka građanskog rata u Bosni i Hercegovini.
Teritorija te nekadašnje jugoslovenske republike raspodeljena je izmedu tri naroda - Srba, Hrvata i Muslimana. Međutim, ostao je jedan mali deo teritorije (0,0657 km²) pod kontrolom Ujedinjenih nacija koji nije bio podeljen. Na tom mestu, nalazi se kafana braće Halimić. U toj kafani, predstavnici sva tri naroda sklapaju dogovore i vrše razne poslovne malverzacije. Navodno, u kafanu treba da stigne paket od izuzetne važnosti koji menja odnos snaga na Balkanu. Niko ne zna za sadržaj paketa. Šifra za to je „deset upola, s lukom“. Vlasnik kafane, Fikret - Fiko Halimic, otvoreno radi za muslimansku stranu koju predstavlja Adnan Čengic - Čenga, zastupnik Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Herceg-Bosansku (hrvatsku) stranu predstavljaju Miljenko Cutuk iz Posušja i Manjina iz Mostara, a srpsku krajiški Srbin Vojo Kecman i beogradski biznismen Zoran Valuta.
U primeru ću da vam navedem sve likove, glumce i njihove karakteristike.
* Vladimir Savčic Čobi - Fikret 'Fiko' Halimić- bivši bokser i vlasnik kafane, kojom upravlja.
* Davor Dujmović - Mustafa 'Mute' Halimić- Fikin brat, koji mnogo brine o kafani, on pak nema pojma o ičemu šta se dešava u vezi paketa.
* Goran Sultanović - Adnan Čengic 'Čenga'- Fikin saradnik, zajedno sa njim čini muslimansku stranu, dosta je bogat, i skoro svaki put kada dođe, dovede nekoliko žena.
* Žika Milenković - Vojo Kecman- Ima izgled kao borac, međutim on je jedan nastavnik u školi. Zajedno sa Valutom čini srpsku stranu.
* Zoran Cvijanović - Zoran Valuta- Borac, koji ne izgleda baš kao jedan, koji često pominje neke situacije u starim bitkama.
* Petar Božović - Manjina Liska- Konstantno misli o hrani, priča često o Franjevcima, koje mnogo poštuje. Omiljena hrana- vafli.
* Dr Nele Karajlić - Miljenko Čutuk- Zajedno s Manjinom čini hrvatsku hranu, im jedna fora koja se često ponavlja, tj kafa- on traži samo "Franckovu".
* Nataša Ninković - Srebrenka 'Srebra' (konobarica)- Vredno radi, obaveštava hrvatsku stranu o događajima, međutim, an kraju će sviju zeznuti.
* Jelisaveta Seka Sablić - Milena... cistacica- ona već dugo radi u kafani (deset godina) i konstantno se oseća izostavljenom- traži svoj poklon.
* Darko Ostojić - Memara 'Memi' Halimić- Brat Mutetu i Fiki, živi u Nemačkoj, a kada dođe, uvek donosi neke poklone. Ponekad sarađuje s Čengom u vezi nekog diska koji bi otvorili. Takođe glumi Nanu- majku troje braće, koja pati od neke bolesti od koje se sva trese, često je gladna, Fiko je dosta ignoriše, dok ju Mute jedino razumije. Zaostala je za vremenom- stalno misli da je Tito još živ i da je II Sv. rat.
* Nikola Pejaković - Čorba-portir - prema meni, najsmešniji od svih likova. Brine se o parkiralištu, u jednoj epizodi i o minskom polju (doći će profesionalac, koga glumi Nele K.), Fiko mu duguje neke pare, koje nikad ne dobija, ali to stalno ponavlja.
* Robert Coti - Prevodilac UN- Živčan čovek, koji se uživljava u priču, a u pozadini se čuje Nikola Pejaković, koji mu daje instrukcije.
* Dubravko Jovanović - Italijan iz Unprofora- raspevan i srdačan vojnik, švaler.
* Dejan Matić - Novinar CNN-a-traži informacije, ali niko ništa ne želi da mu kaže, odjednom je ugazio u minsko polje, ali je, kao, preživeo.
* Dragana Mrkić - Tajanstvena
* Mladen Nelević - Vukadin, Milojica, Radojica...
* Sandra Nogić - Urlike Majnhof... narednica Unprofora- veoma stroga, u jednoj sceni tuče Muteta šibom po rukama
* Predrag Zagorac - Vatroslav
* Stevo Žigon - Rus iz Unprofora- Čim ju vidi, zaljubljuje se u čistačicu Milenu-
-Posebni lik- Kemal- Fikin sin, koji je stalno na telefonu, u jednoj prilici zeza Nanu praveći se da je on Tito.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.