To vam je jedan sjajan običaj! On se teško može uklopiti u hrišćanske ideje o raju i paklu, a još teže u ateističke ideje o tome kako duša ne postoji i kako posle smrti nema ničega do same besvjesti i nepostojanja. Ali to je toliko važan običaj da prilikom posjećivanja grobova članova porodice koji su za života bili pušači, brižna familija će bez obzira na svoje religijske ili filozofske stavove o zagrobnom životu, sve možda zaboraviti - i molitvu i paljenje svijeće i neki smisleni razgovor o pokojniku, ali nikada neće zaboraviti da nakon što se i sama počastila cigarama i kafom, na grob pokojnikov ostavi šolju kafe zajedno sa upaljenom cigarom, tako da on (ili ona) i na onom svijetu može da "ćejfi" ono što mu je na ovom predstavljalo najveće zadovoljstvo. Isti ritual se sprovodi i ako pokojnik nije bio pušač, samo se tad stavlja samo kafa bez cigare, doduše njega nekad znaju i zakinuti, ali pušača nikako.
Šalu na stranu, smatram da je ovo pokazatelj krajnjeg primitivizma i religijske svijesti na predhrišćanskom, a možda i predpaganskom nivou - animizam i totemizam bi bile najbliže odrednice. Da li je ovo prisutno i kod nekih drugih naroda, to ne znam, ali znam da ovdje tome pribjegavaju i vrlo obrazovane porodice.
Ipak samoj porodici, ovakvi argumenti često ne piju vode, jer oni veoma emotivno doživljavaju odnos sa pokojnikom, pa mu bez razmatranja prinose "žrtve" u vidu ne samo kafe i cigara već i raznih drugih omiljenih mu đakonija. (ako je bio alkoholičar - cuga). Ovo bi se moglo i prihvatiti kao dovoljno "opravdanje" za ovakav primitivizam, ali ono što upada u oči je da je često odnos prema pokojniku mnogo brižniji, emotivniji, pa i ispunjeniji ljubavlju i poštovanjem otkako je on umro, nego dok je bio živ. Zbog sličnosti sa situacijom koja se desila po smrti jednog makedonskog pjevača, ova promjena odnosa prema pokojnicima bi se mogla nazvati "Sindromom Tošeta Proeskog".
