Kada uspiješ pokupiti žensku u afteru, nakon što si kiksao na tulumu.

Kapital u svijetu pažnje.

Ne odgovara za posljedice svojih savjeta. Dolazi iz okruženja gdje ljudi imaju sigurno nasljeđe i financijsko zaleđe.

Krivnju prebacuju na pojedinca dok normalnu potrebu za stabilnošću proglašavaju „strahom". Iscrpljene ljude uvjeravaju da su oni problem. To je moralna manipulacija, ne motivacija.

Prilika da sve i svašta bude tvoj prilog, to jest, da porudžbina sadrži sve živo i mrtvo.

Temeljena na dominaciji, kontroli i emocionalnoj šutnji.

Osobno rješenje za kolektivne probleme. Oblik je prisilnog optimizma jer u sebi nosi krivnju. Nemaš se pravo žaliti jer tamo negdje je nekome gore nego tebi. “Nemoj biti negativan”; “Samo radi na sebi”; “Sve je u tvojoj glavi”.

Društvena nepravda se psihologizira iz javne u privatnu sferu prebacujući krivnju na osobnu razinu.
"Šuti, uvijek može biti gore”; "Bitno je da si zdrav”; "Sve je stvar stava”; “Privlačiš ono što misliš”.

Time se uskraćuje pravo na bijes, odnosno preciznije indignaciju - opravdanu ljutnju, razočaranje, osjećaj besmisla i slično. Vladajući su nedirnuti i prosvjedi postaju nepotrebni.

Šupak.

Srbin na 100 stupnjeva.

Srbin na 200 stupnjeva.

Lik koji je potpuno opisan u sledećoj definiciji : " Prilikom susreta sa Milomirom Marićem stiče se zaključak da čovek sere ili će se usrati, mada vidno i čulno se oseća da je lik već došao usran"

Gaziti središnju (ili krajnju) liniju po putu.

Kada se ne suosjeća i rezonira s emotivnim stanjem osobe te govornik i dalje ostaje nevidljiv unatoč tome što mu sugovornik govori da ga aktivno sluša. Kada se dopire samo riječima, racionalizacijom, a ne srcem i prisutnošću popraćene s pogledom.

Dar prihvaćenih izazova.

Postmoderni ugovoreni brak. Menadžer postaje sama osoba u odnosu koja procjenjuje što je korisno za nju, a što rezultira raskidom ugovora. Unutarnja je kolonijalizacija tržišne logike.

Virtualni izlozi umjesto ogledala.

Narcizam sa zastavom.

Izraelski političar koji iz fotelje prijeti Hamasu i Palestini.

Žene ekvivalentne dami u šahu.

Žele jednaka prava, smatraju da žene mogu u apsolutno svemu da se mere sa muškarcima, a nekad se i bore da se potpuno osamostale od njih smatrajući ih sve toksičnim, a boli ih činjenica da su u fizičkim poslovima brojčano nevidljive i da oba pola doprinose svetu podjednako.

Kralj sarađuje s damom, dama s kraljem.

Individualni osećaj i klasifikacija koja svakom čoveku koji živi u iole gradskoj celini dođe u nekom trenutku života, nezavisno da li je zaista siromah ili ne. Dolazi kao nepozvan gost, tiho, perfidno, jednostavno. To je onaj momenat kad ti je sve preko glave, a opet ti fali baš sve.

Ne možeš više da istrpiš gužvu u saobraćaju, išao gradskim prevozom ili autom.

Ne možeš više da istrpiš govno od šefa, niti iritantne zaposlene koji uvek nešto traže i kukaju ako si ti šef.

Ne možeš više da slušaš dnevnu politiku, ali ni da prestaneš da je pratiš, misliš da ćeš biti neobavešten.

Ne možeš više da gledaš iste ulice, kafiće, restorane, klubove, iste ljude u njima, iste reklame koje ti vrište u facu, a opet te ne napušta onaj tupi osećaj da si, eto, ipak deo tog kruga besmisla.

To je osećaj kad si istovremeno zaglavljen i sa sve manje šansi da se iščupaš, ali i kad ti ponos i dalje šapuće da nisi izgubio sve. Samo što se sada sve to oseća kao farsa.

Kad uraniš u 1h popodne na izlet jer si se napio kao govedo noć pre.