Svako ih doživljava, nekad i više puta dnevno. Ti momenti te dovedu do toga da na sekund razmisliš da li si blago retardiran. Do toga dolazi najčešće zbog iznenadnog nailaska na tu osubu koji pozdravljaš.
Ja sam Reks, irski seter. Živim u stanu na osmom spratu. Sa Gazdom. Juče je Gazda tačno u sedam i petnaest kao i svako jutro u proteklih deset godina otišao na posao. Za to vreme ja sam blejao po stanu i spavao. Gazda se kao i uvek u četiri vratio sa posla i kao i svakog tridesetog u mesecu doneo je svoju platu i jednu polovinu stavio u metalnu kutiju. Kaže da čeka Bolje vreme u kom će je potrošiti. Verovatno je u pravu, ipak Gazda bolje zna. Dok ne dođe takvo vreme on će svaki dan kao i juče sebi spremati hranu, a meni davati onu od prethodnog dana. Juče je nakon jela Gazda kenjao. I ja sam kenjao. Napolju. Tamo sam kao i svaki dan trčao po travi i njušio tragove. Gazda misli da je to glupo, ali ne zna da je to možda jedina stvar koja ostaje iza onih koji su otišli. Tu, uvek na istom mestu, srećem ekipu iz kraja koja konstantno visi na ćošku. Gancija bez oka, Smrdu što mu je brat podleteo pod tamčić. Tada me, u najboljem trenutku, Gazda odvuče kući. U stanu Gazda čita kupljene novine i pati zbog stvari koje ne može da promeni. Verovatno tako treba, to radi cela Gazdina vrsta. Onda ih kao i uvek baca i pali televizor na kom gleda priče o uzbudljivim životima drugih ljudi kojima zavidi. Postaje nesrećan. Juče ga je tačno u sedam kao i svake srede prekinula Vlasnica nadrkanog pekinezera Kokija iz susedne zgrade. Gazda je tada kao i obično pario Vlasnicu. Ona je vikala. Sve isto kao i kod nas samo sa malo manje duše. Vlasnica je posle toga otišla ćuteći. Bez reči. Gazda je i dalje bio nesrećan. Kaže da će još malo ovako, dok ne sretne onu stvarnu zbog koje pucaju kosti. Ima vremena. I sinoć je pre spavanja prelistao ponude za putovanja za ono mesto na kom najlepše žene piju najbolje vino. I tamo će otići kad dođe Bolje vreme. „Ne sad, ne sad Reks“, govori mi on. Legao je tačno u deset sa mislima o Boljem vremenu. Jutros u sedam i petnaest Gazda nije otišao na posao. Umro je noćas u snu. Šteta, bio je dobar čovek koji je čekao Dobro vreme. A ja ću po svoj prilici od sada malo više visiti na ćošku sa ekipom iz kraja.
Dosta zajebana stvar, često se prepliće sa paranormalnim. Stvari nisu onakve kakvim se čine.
Primer 1
Negde oko tri ujutru idu tri ortaka ulicom. Odjednom jedan od njih potonuo u crnilo, gde god da se okrene sve isto - crno.... Oko njega nema nikoga, ne može da se pomeri, od čuđenja ne može ni da viče.... Razmišlja gde će završiti, da li u paklu ili u raju. Čuje glasove u daljini. Šta se to dešava?! Odjednom glas postaje razboritiji, to je glas njegovog ortaka, koji govori: "Izlazi iz te šahte, pijani kretenu!!!!"
Primer 2
Budi vas lupnjava, buka.... Iskačete iz kreveta kao opareni. Hladan vazduh struji oko vas, kosti su vam se sledile. Šta se dešava?! Ko je to?! Pridižete se lagano.... Osećate se nelagodno.... Palite sijalicu, al kurac, pregorela! Prozor je otvoren, napolju piči košava.... Vreme kao iz horor filmova. Bem ti prozor, loše dihtuje.
Old skul sleng, koji se i dan danas masovno koristi za zemlju čuvenu po satovima, mrmotima koji motaju čokoladu u foliju, bušnom siru, sigurnim bankama i neutralnosti, Švajcarsku.
- Ej matori, gde je Đole Povlo? Jel svira klavir ili je u šteku negde, nigde ga nema? - Ma zapalio u Švicu na turneju. - Od kada on peva brate? - Ma ne peva, nego ima mađioničarsku tačku. Satovi stoje u izlogu, on se zaleti kamionom u izlog i satovi nestanu.
To je onaj san iz koga vas nije probudio ni budilnik za posao/školu; ni keva sa zvocanjem "Znaš li ti koliko je sati"; ni cimer sa upornim šuškanjem, mljackanjem, upaljenim TV-om, lupanjem vratima; ni komšija sa bušilicom i čekićem; ni pas sa jutarnjom nuždom; ni vaša jutarnja nužda; ni telefon zbog pogrešnog broja; ni mučnina i nagon na povraćanje od prethodne pijanke; ni žeđ, ni glad, ni bol... ni sam san koji sanjate... Bilo da ga se sećate ili ne, važno je samo da ste svojevoljno otvorili oči, odmorni, zadovoljni, sa/bez nekoga pored vas (stvar ličnog izbora), sa dovoljno vremena za protezanje i razvlačenje, pa tek onda ustajanje... na obe noge, nikako na levu.
Nova tura tiketa, koja se obično uplaćuje pred sam kraj radnog vremena kladionice, jer ste na engleze i italijane (koji igraju uglavnom u 15, 16, i 17h), naravno, popadali.
"E 'de si matori, gde trčiš?!"
"Evo brate žurim u kladžu da ne zakasnim na brazilce, počinje mi Santos u 10!!!"
Ispit koji sledi nakon onog u auto-školi i nakon dobijanja vozačke dozvole. Daleko rigorozniji od onog koji je utvrđen zakonom( u pojedinim slučajevima moguće je korišćenje priručnih sredstava poput pesnice ili prigodnih tupih predmeta). Sažeto se može prikazati kao: "Džabe ti dozvola dok ne ubediš ćaleta da nećeš slupati auto". Uključene su sve vrste kolovoza, od ritopeških zemljanih polu-puteva do autoputa Beograd - Zagreb i svi vremenski uslovi. Takođe, razlikuje se od običnog ispita po tome što podmićivanje ne pomaže.
Nek stoji iza tebe ceo državni aparat sa pet saobraćajnih inženjera kao i pismena potvrda direktora auto-škole, dok kod ćaleta ne položiš, nećeš se navozati u svojoj režiji.