
Skitnica, lutalica, prosjak pred vratima onih koji imaju malo ili "malo" više od njega. Konačno je pronašao svog ljudskog komplementa i prihvatio mesto u dvorištu fiksiranom ogradom. Nije mu mnogo bolje nego bez vlasnika, ali barem redovno dobije da jede, ne kisne i nije mu hladno. Ne duvaju mu vetrovi oko mokre glave, a klinci u prolazu ga ne gađaju kamenjem misleći da je opasan. Nije on opasan, čak i voli te iste klince, samo je prljav i neuredan. I mršav, premršav od gladi koja ga muči.
Nije on za to kriv, možda je prethodni vlasnik odlučio da mu je previše da i njemu baci koru hleba, možda se odselio, prodao svoje vekovno ognjište i otišao za boljim životom, a njega ostavio na vetrometini. Možda. Možda ga je majka i okotila na ulici, u nekom žbunu ili rupi i takvog ostavila čim je imao snage da zagrize sisu. Nebitno. Odrastao je tako kako jeste i za bolje i ne zna.
Sad ima, ne mnogo za neke, ali mnogo za njega. Toplo. Hrana. Mesto. Ljubav. Ima svoje parče dvorišta koje on nadzire i koje je neprikosnoveno. Čik probaj da mu nešto uzmeš, ostaćeš bez prstiju ili njega neće biti. Tu on čuva.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.