Kad ona očajnički hoće, a ti očajnički ne možeš.
Kraj dana. Negativna energija, koju ste uvežbanim metodama odbijali od sebe, konačno je uspela da vas prožme. Totalna smorenost psihe prenosi se na telo i dovodi ga u stanje nepokretnosti. Kao da ste mrtvi. I, znate da će proći. Sa jutrom. Sa prvim sunčevim zrakom. Ako i nema sunca, svejedno. Šoljica kafe. Topao tuš da vam pomogne da zakoračite u novi dan. A dotle, do tog pokreta - trenutak tišine. Malo sna i - bićete ko novi.
Osjećaj koji imaš nakon što dođeš doma, a cijeli dan su ti pokušavali amputirati mozak na razne načine .
Ipak, uspijevaš doći doma i u tišini shvaćaš koliko si zapravo umoran od svih sranja.
10 sati truskanja sa 20 jednako nadrkanih ljudi u prostoriji veličine 10 metara kvadratnih u najboljem slučaju. Nakon toga slijedi vožnja u javnom prijevozu sa 45 ljudi jednakog mentalnog stanja, koji sapuna uzgred rečeno nisu vidjeli od pada Osmanlijskog Carstva. Potom dolaziš u kuću koja ti se pretvara u jazbinu pošto tvoje mentalno stanje se na neki način manifestira na izgled tvog milog doma. Nakon svega toga osjećaš glad, te se laganim korakom približavaš frižideru i napokon shvaćaš da ćeš ostati gladan. I umoran.
Dotično stanje se obično ponavlja do prvog slobodnog vikenda koji koristiš za čišćenje i relaksaciju. I onda opet ispočetka.
Kada u sekciji za postere, usled nedostatka odmora i sna (a očigledno i koncetracije), uporno po kalendaru klikaš sutrašnji dan - sa nadom da vidiš kakvi su posteri bili sutra!
Nažalost - ne jedanput sam pao u iskušenje!
Najslabiji i najnejopasnijiiiiiiiiiiiiiii simptom malarije, 3. po redu.
