
Ima ih gotovo svaki kraj, u svakom manjem ili većem mestu. Neki ih zovu blejačima, pogrdnim imenima, odlikuje ih beskorisnost, često i bezvoljnost, i vegetacija na jednom istom mestu svakog dana, popularnije nazvanim čeka.
Čeka je uglavnom raskrsnica, ili neki širi slobodni prostor kuda prolaze razni ljudi, zadržavaju se, odlaze, ostavljaju tračeve i priče, smeju se i mršte.
Na čeku dolazi uglavnom ista ekipa, tu se skupljaju, a spomenici im pričaju šta se danas i juče dogodilo, ko se sa kim jebao, potukao, ko je obio radnju i apoteku, ko je muriji skinuo tablice sa kola..
Tu su iz dana u dan, troše malo jer nemaju gotovo ništa, i predstavljaju sliku kraja, stanja jednog dela omladine, znaju sve, i koje god sranje da ispadne njih će prve ispitati ili okriviti.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
žiiiv karadjordje?! :D
Ujednačeno. Tvoja def je dobra, taman kol'ko je i slika živih spomenika loša.