Ima ih gotovo svaki kraj, u svakom manjem ili većem mestu. Neki ih zovu blejačima, pogrdnim imenima, odlikuje ih beskorisnost, često i bezvoljnost, i vegetacija na jednom istom mestu svakog dana, popularnije nazvanim čeka.
Čeka je uglavnom raskrsnica, ili neki širi slobodni prostor kuda prolaze razni ljudi, zadržavaju se, odlaze, ostavljaju tračeve i priče, smeju se i mršte.
Na čeku dolazi uglavnom ista ekipa, tu se skupljaju, a spomenici im pričaju šta se danas i juče dogodilo, ko se sa kim jebao, potukao, ko je obio radnju i apoteku, ko je muriji skinuo tablice sa kola..
Tu su iz dana u dan, troše malo jer nemaju gotovo ništa, i predstavljaju sliku kraja, stanja jednog dela omladine, znaju sve, i koje god sranje da ispadne njih će prve ispitati ili okriviti.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.
žiiiv karadjordje?! :D
Ujednačeno. Tvoja def je dobra, taman kol'ko je i slika živih spomenika loša.